Subota, 16 listopada, 2021

Pop Gallaksija / Najbolji albumi sedamdesetih: Neil Young (1. dio)

Treći samostalni album Neila Younga 'After The Gold Rush', objavljen u rujnu 1970. godine, bio je uz sam bok hvaljenom albumu CSN&Y 'Déjà Vu' i te godine njegov najveći konkurent

Svi komplimenti udijeljeni Stephenu Stillsu za njegov prvijenac mogu se pridjenuti i solo albumu Davida Crosbyja “If I Could Only Remember Your Name” objavljenom na samom početku 1971. godine, no treći samostalni album Neila Younga „After The Gold Rush“ objavljen u rujnu 1970. bio je uz sam bok hvaljenom albumu CSN&Y „Déjà Vu“ i te godine njegov najveći konkurent.

 

U nešto više od godine koliko je prošlo između dva samostalna albuma Young je još jednom napravio – za njega tako karakterističan – zaokret. Jer nakon prašenja hard rocka na “Everybody Knows This Is Nowhere” s dvije autorske skladbe na  “Déjà Vu”“Helpless” i  “Country Girl” – ponovo se priklonio snolikom folku i “ambijentalnom” countryju. Na singlu CSN&Y iz 1970. “Ohio” (koji je posebno žestoko odrađen na koncertnom “4 Way Street”) grmio je kao napaljeni hard-rocker da bi na “After the Gold Rush” ponovo zakoračio prema baladnom iskazu i folky/countryju tako očitima i u uvodnom broju “Tell Me Why”.

Ideju za album dao je scenario za nikad realiziran film ‘After The Gold Rush’

Snimanje albuma je, po običaju, uključilo stalne suradnike iz Crazy Horsea no zbog lošeg zdravstvenog stanja Dannyja Whittena, band je snimio samo dvije skladbe: “I Believe In You” i “Oh, Lonesome Me”. Nastavak rada na albumu u studio je doveo basistu Greega Reevesa (iz ekipe CSN&Y), nezaobilaznog bubnjara Crazy Horsea Ralpha Molinu te, tada još tinejdžera, Nilsa Lofgrena kao gitaristu i pijanistu. Ideju za album dao je scenario za nikad realiziran film “After The Gold Rush” pa je naslovna tema albuma te zaključna “Cripple Creek Ferry” i namjenski napisana kao dio potencijalnog soundtracka. Eto i najboljeg mogućeg objašnjenja zašto je naslovni broj zamišljen i snimljen kao mistična tema – pače žalopojka – za “starom Amerikom” koja polako nestaje.

Kao vrsni singer-songwriter Young je na albumu demonstrirao umijeće kreiranja ljubavnih balada ogrnutih i melankolijom i romantičnom koprenom uz nisku zgoditaka poput “Only Love Can Break Your Heart“, “Till The Morning Comes”, „Don’t Let It Bring You Down“, „When You Dance I Can Really Love”, “I Believe In You”… No album je dao i fascinantnu “Southern Man”; žestoki protestni rocker s “opakom” gitarom i desetljećima koncertni standard, no, za divno čudo, ne djelujući kao uljez već kao logičan djelić puzzlea sjajnog albuma.

Koncem 1970. Young je krenuo na samostalnu „akustičarsku“ turneju koja se, pod imenom “Journey Through The Past”, protegnula i na slijedeću godinu a dio snimaka našao se desetljećima kasnije objavljen na sjajnim albumima “Massey Hall” i “Shakespeare Young”. Kao gost u televizijskom showu Johnnyja Casha u Nashvilleu je izveo “The Needle And The Damage Done”, a onda sa tamošnjim studijskim country glazbenicima među kojima je bio i steel-gitarist Ben Keith (družinu je Young preimenovao u The Stray Gators) u Quadrafonic Sound Studios snimio nekoliko brojeva koji će postati okosnica novog studijskog projekta “Harvest”. Naime, umjesto da na nagovor diskografa objavi koncertni akustičarski album Young se odlučio za studijsko izdanje (jedina iznimka je koncertna “The Needle And The Damage Done”) s country glazbenicima, kasnije “električarske” snimke nastale u hambaru/studiju na Youngovom kalifornijskom ranču te dvije skladbe snimljene u suradnji s London Symphony Orchestra.

Još jedan album s gotovo identičnom set-listom 

“Live at Massey Hall 1971” objavljen 2007. sjajan je koncertni projekt Youngove akustičarske “Jurney Through The Past” turneje koji je objavljen u okviru edicije „Archive Performance Series“.  Zanimljivo je da je 14 godina kasnije Young objavio još jedan album s iste turneje s gotovo identičnom set-listom snimljen na koncertu održanom jedva koji dan nakon svirke u kanadskom Massey Hallu. I album „Young Shakespeare“ ultimativan je dokaz autorske i izvođačke Youngove forme u prvoj polovini sedamdesetih. Naime, koncert održan 26. siječnja 1971. u Shakespeare Theatre u Stratfordu (u Connecticutu) na najbolji mogući način predstavlja “akustičarskog Younga”.

Set u Shakespeare Theatre je otvorila “Tell Me Why”  – uvodni broj sa studijskog “After The Gold Rush” a za njom “Old Man” i “The Needle And The Damage Done” , skladbe koje će se tek naći na albumu „Harvest“. Baš kao i skladbe “A Man Needs A Maid” i “Heart Of Gold” spojene u premijerno izveden neponovljiv medley. Album na kojem su se našle i teme “Ohio”, “Cowgirl In The Sand”, “Helpless”, “Don’t Let It Bring You Down”, “Journey Through The Past”… kao opća mjesta svake kasnije best of kolekcije,  završava sa nježnom verzijom “Down By The River“ te  „Sugar Mountain”. Bile su to prava točka  na „i“ sjajnog koncertnog predstavljanja znanih zgoditaka i posve novih neobjavljenih brojeva singer-songwritera koji je u 25. godini iza sebe već imao hrpu antologijskih skladbi.

“Harvest” – čije se snimanje oteglo i zbog Youngove ozljede leđa – objavljen je u veljači 1972. kao country-rock album na kojem su mu pjevajući pozadinske vokale „ruku dali“ i Crosby, Stills, Nash, Linda Rondstadt i James Taylor. Doživio  je golem uspjeh uz  mahom pozitivne kritike, dospio na vrh Billboardove rang liste te bio i najprodavaniji vinil te godine. Album je mjesec dana prije albuma najavio mega uspješni hit singl “Heart Of Gold”; jedna od najpoznatijih skladbi u autorskom portfelju. 

Jedini ‘uljez’ na albumu

Iako je bio sastavljen od različitih stilskih pritoka “Harvest” je imao romantično-melankoličnu ovojnicu koja je skladbe povezala u organski sraslu cjelinu govoreći mahom (a najviše u gotovo ispovjednoj  “A Man Needs A Maid” o potrebi za (novom) ljubavi. Ista tema očita je i u “Out On The Weekend”, “Old Man” (također uspješnom singlu) i “Heart Of Gold” a nje se Young dotiče i u sjajnoj ljubavnoj (po osobnom sudu i najboljem broju albuma) “Words (Between The Lines Of Age)” te “There Is A World”. “Rockerski nerv” iskazao je pak u country-rocku “Are You Ready For The Country” te “Alabami”; skladbi koja se izravno naslanja na “Southern Man”, no koja je potaknula Lynyrd Skynyrde na “odgovor” u “Sweet Home Alabama”. Možda jedini “uljez” na odličnom albumu bili su (doista nepotrebni) orkestralni dodaci u “There’s A World” te “The Needle And The Damage Done” kao “barokni” višak u skladbama koje daleko bolje zvuče u isposničkom akustičarskom izdanju klasičnog Youngovog trubadurskog stila.

U listopadu 1973. izlazi koncertni „Times Fade Away“ snimljen sa Stray Gatorsima na tromjesečnoj promotivnoj turneji albuma „Harvest“. Osim brojeva s albuma donio je ranije neobjavljen materijal odsviran s Gatorsima kojima se za kratko na „električnim“ brojevima pridružio gitarist Crazy Horsea Danny Whitten. Dan nakon što mu se zbog loše sviračke forme Young zahvalio na usluzi, Whitten je preminuo od predoziranja tabletama i alkoholom.

Nije to bio jedini problem jer je pri kraju turneje Young imao gadnu upalu grla. U to je vrijeme  bubnjara Buttreya koji se kao iskusni country session glazbenik nije baš oduševio električarsko-rockerskim dijelom seta, zamijenio iskusni Johnny Barbata. Sukobi unutar grupe rasli su tokom turneje. Primjerice, nakon što su se Youngu pridružili Crosby i Nash, nezadovoljan je bio i stari suradnik klavijaturist Jack Nitzsche. Iako je kritika album dočekala s pohvalama, a “Time Fades Away” brzo dosegao prodaju od milijun primjeraka, Young nije bio zadovoljan turnejom ni albumom. Možda je to razlog da se u dvijetisućitima u seriji izdanja iz arhive pojavilo nekoliko (sjajnih) ranije neobjavljenih koncertnih albuma iz prve petoljetke sedamdesetih.

Studijski album “On The Beach” objavljen je u lipnju 1974. nakon što je Reprise odbio izdati mračni “Tonight’s The Night”.  Bio je to dio “Ditch” trilogije nakon megauspješnog “Harvesta”. Odnosno, kako je to govorio sam Young, Reprise ga je nakon uspjeha “Harvesta” kanio gurnuti u prostor “middle of the raoada”, no on je umjesto prometanja glavnom trakom radije odabrao biti “u jarku”.

Iako objavljen prije ranije snimljenog “Tonight’s The Night” album je logično dijelio (pa sticajem okolnosti i “najavio”) njegovu produkcijsku sirovost lišenu lickanja no umjesto da kao “Tonight’s The Night” bude “opijelo” za mrtve prijatelje i bjelodan dokaz kraha hipijevskih iluzija, donio je neka izravna pljuvanja istine u oči. Recimo, s opaskama na račun celebrityja koji su se skrasili u Laurel Canyonu i Charlesu Mansonu u “jezičavoj” “Revolution Blues”, krahu mladenačkih (hipijevskih) ideja koje je skršila Nixonova administracija u zaključnom folky-country akustičarskom “Ambulance Bluesu” te južnjačkim rednecksima u “Walk On” (kao svojevrsnom odgovoru na “Sweet Home Alabama” Lynyrda Skynyrda)…

Srećom, ne gubeći notu duhovitosti u skladbama poput sporogoreće “Vampire Blues” (dijelu famozne “blues trilogije” albuma) koja je, primjerice, možda prijeteća i žestoki napad na naftnu industriju (ekologija je bila i ostala jedna od omiljenih Youngovih tema) no s humornom notom. Otkrio je  na albumu i svoju “ranjivu” lirsku stranu u countryjem ozračenim laganicama poput sjajne “See The Sky About To Rain” i sjajne naslovne meditativne bluesom okađene balade “On The Beach”.

Dio kritike i publiku koja je očekivala nastavak “Harvesta” studijski “On The Beach” je razočarao no album svakako spada u društvo Youngovih sjajnih albuma iz prve polovine sedamdesetih.

Album “Homegrown” znan i kao “izgubljeni album” sniman između siječnja 1974. i siječnja 1975. objavljen je tek u lipnju 2020. Zašto je toliko kasnio? Priča veli da je odabranom društvu Young jedne večeri pustio snimke dva snimljena albuma tražeći savjet s kojim od njih da izađe vani. Izbor je pao na “Tonight’s The Night” – dok je netom završen “Homegrown” ostavljen kao “pričuva” u bunkeru. Mnogo je spekulacija zašto je tako izuzetan album vrhunskih skladbi gurnut u zapećak a među njima i ona da je album bio bolno svjedočanstvo Youngovog prekida turbulentne veze s Carrie Snodgress (majke njegovog prvog sina Zekea).

Izvlačenje skrivenog blaga iz ‘arhive’

Bilo kako bilo konačno objavljivanje “Homegrowna” – sada kao dio već dugotrajnog Youngovog izvlačenja skrivenog blaga iz svoje “arhive” – pretvorilo se u senzaciju. Album je naime prava zagubljena karika sa sedam (od ukupno 12 albumskih brojeva) ranije neobjavljenih skladbi vrhunske kvalitete. Iako kao cjelina nije bio dostupan ni u bootleg izdanju, dio skladbi se, ipak već ranije našao na drugim projektima. Najradikalniji je pomak od originala dobila “White Line” snimljena sa Crazy Horseom na žestokom “Ragged Glory” a Youngovi fanovi već su dobro upoznali “Love Is A Rose” objavljenu na kompilaciji “Decade”, “Star Of Betlehem” i “Homegrown” na “American Star’s And Bars” te “Little Wing” na “Hawks & Doves”

Koliko je ranije neobjavljen materijal dobar već na samom uvodu pokazuje “Separate Ways” – bolno ispovjedna ljubavna tema o raskidu s uvodom na tragu “Helpless” ili ključnih brojeva “Harvesta” (uz jecaje pedal steel-gitare Bena Keitha i Youngovu usnu harmoniku). Takva je i “Try” – kao i “Mexico” koja slijedi za njom – uz izravno obraćanje bivšoj partnerici ne bi li “potrude li se” obnovili prekinutu vezu te country stilizacije (sa sirupastim refrenom u kojem Youngu pomaže Emmylou Harris). U emocionalno ogoljenoj minijaturi “Mexico” – još jednoj žalopojki o izgubljenoj ljubavi – su samo Young i njegov klavir a za njom slijede znane  “Love Is A Rose” te “rujuća” “Homegrown”. Potonja u country-rock stilu koju ne bi bilo teško zamisliti ni u eksplozivnijem izdanju. “Florida” je pak pomalo bizaran komad u kojem Young izgovara tekst ili, bolje rečeno, svoju priču o ljetovanju u Floridi dok se kao klinac oporavljao od dječje paralize (jedina „glazbena“ pratnja je zvuk povlačenja prsta po rubu čaše) a “Kansas“ nježna tema u sličnoj kantautorskoj (glas, gitara, usna harmonika) izvedbi.

“We Don’t Smoke It No More” je pak izvedena kao lijeni country blues. Akustičarska “White Line” (uz gitarsko prebiranje Robbiea Robertsona)vrijedna je svake pažnje kao i “Vacancy”: prava youngovska  rockerska pržiona (s upečatljivim dionicama Wurlitzer orgulja) kakva je već dala brojeve poput “Revolution Blues”, napaljenu “Southern Man”, “L.A.”, “Last Dance”… Album zaključuju još dva znana bisera: melankolična “Little Wing” i fascinantna “harvestovska” “Star Of Bethlethem” s vokalnim timbrom gošće Emmylou Harris.

“Homegrown” je zapravo ono ultimativno svjedočanstvo grozničavog no veličanstvenog rukopisa i snimanja Neila Younga u “post CSN&Y” fazi odnosno niske vrhunskih albuma poput “On The Beach”, “Tonight’s The Night”Ujedno i lakoće kojom je preskakao sve moguće granice koje su mogle biti postavljene između countryjem ozračenih nježnih balada i gotovo istovremenog garažno rokerskog praska s Crazy Horseom na “Zumi”.

Pročitajte još...

Parangall / Billy Gubbons, Hardware – Moćni trikovi ‘starog psa’

Album koji je posveta preminulom prijatelju i ko-producentu Joeu Hardyju ima dijelom veze i sa prethodnim solo projektom 'Big Bad Blues' na kojem se našlo dosta covera no još više s klasičnim 'rokanjem' ZZ Topa

Parangall / Brain Holidays: Reggae im je mila majka – Jamaican Connection

Najbolji i najzreliji projekt Brain Holidaysa (koji ujedno pokazuje da je izvorna vizija lidera benda Marka Gaćine bila vraški točna) mirne duše može pod ruku s bilo kojim aktualnim albumom globalne reggaeom nadahnute produkcije

PARANGALL | “Imploding The Mirage” – Ubojiti i zarazni The Killers

"Eto nas na trasi nekog novog iskaza, nekog novog zagrljaja alter-rocka, vremešnih poučaka, stadionske energije i zaraznih melodija"

Parangall / The Black Keys, Delta Kream – Vječno nadahnuće bluesom

Za sve ljubitelje bluesa ali i ljubopitljivu publiku koja želi više znati o izvornim nadahnućima bezbrojnih prvoligaških imena rocka, deseti album The Black Keys zaslužuje punu preporuku

Povezano

Parangall: Tony Bennett & Lady Gaga, Love for sale – Lady pjeva jazz

Nitko, dakako, nije očekivao da album bude uz bok albumu Porterovih standarda u izvedbi Ellae Fitzgerald, no 'Love For Sale' je odličan komad easy listeninga i, ako baš hoćete, album na čast i Lady Gagi i velikom Bennettu

Parangall: Bob Dylan – Springtime in New York: The Bootleg Series, Vol. 16, 1980-1985 

Za dylanofile koji imaju i studijske albume i prethodna izdanja 'bootleg' serijala, bit će itekako zanimljivo usporediti neke od studijskih ili pak alternativnih verzija objavljenih na njima s brojevima dostupnim na 'šesnaestici'. Kao trajni dokaz silnih Dylanovih mijena i kolaboracija s prepunom galerijom vrhunskih glazbenika

Parangall: Urban & 4, Lipanj, srpanj, kolovoz – Album godine kao vrhunac ‘urbanizma’ 

'Lipanj, srpanj, kolovoz' je stoga ne samo sjajan album već i – čini mi se – veliko finale Urbana kakvog znamo od 'Žena+dijete' naovamo ali, volio bih vjerovati, i startna pozicija novog Urbana koji bez paljenja mostova za sobom može ići dalje. I to, kud god hoće

Pop gallaksija / Najbolji albumi 70-ih: Joni Mitchell (1.) – Prva petoljetka

Ako je odličan 'Ladies From A Canyon' koji se uspeo na vrhove rang lista te dao hit singlove 'Woodstock' i 'Big Yellow Taxi' bio uspjeli projekt tranzicije, slijedeći 'Blue' bio je pravo remek djelo. Objavljen 30. lipnja 1971. do danas stoji kao zacijelo najbolji album u njenom diskografskom opusu

Ostavite komentar

Molimo upišite komentar
Molimo upišite vaše ime