Hrvatska i Srbija. Skupina F i Skupina G u ovom slučaju. Kad i ako se igra, zvijezde, sreća, ostatak repki od Belgije, Maroka, Kanade, Kameruna, Brazila i Švicarske uz štošta drugo potrefi, mogle bi se križati u četvrtfinalu aktualnog Svjetskog nogometnog prvenstva. Nikad bliže, nikad dalje. Ovih mjesec dana ni rata više ne postoji, korona who? Tko se sjeća ičega drugoga osim kontempliranja o svim mogućim i nemogućim paralelama vezama za (ne)zadovoljstva Svjetskim nogometnim prvenstvom u Kataru ili Katru. 🙂
U nekom paralelnom svijetu respektira se pobjeda i sjajna igra, ne podcjenjuju se protivnika ni Maroko ni Kanada, a najmanje se iživljava nad “srbizmima” i limitiranim golmanom i kanadskim trenerom jednakom ili gorom kretenarijom koja raspaljuje najniže strasti dan poslije. Rezultat 4:1 nakon prilično razočaravajućeg start upa je sasvim dovoljan i pristojan odgovor oko toga tko će koga “j…t” referirajući na bahate naslove, pokušaje huškanja i dizanja tenzija pred utakmicu dvije repki.
Šmekerski način igre
Sve je to legitimno ako se gleda s pozicija sportske psihologije te pokušaja napaljivanja svojih igrača na suprotnu momčad. Sve dotle dok ostane u domenama izvan terena, a na terenu poslije 90 ili 100 minuta s produžetkom pruže ruku, opsuju sreću ili trenutak. I puste tuzi da se slegne zbog poraza ili, pak, ne dopuste trijumfu da ih čini nadmenim prickovima.
Tim više jer se u prvom kolu pričinilo kako Piksi i Dalić imaju isti stav igrača šmekera prema igri. Kao nešto branimo rezultat, Hrvati s Marokom, Srbi s Brazilom. Kao nešto smo baš jebeni, ali ne trčimo dosta. Kao nešto svi nas hvale, ali j… ga, ne znamo je li dovoljno masturbiramo sami na sebe pa je hvala dovoljna ili bi valjalo nešto pretrčati.
Nikad sličnija koplja i tupilo istih. Ona spika za vrijeme Jugoslavije koju su imali u nogometima, rukometima, vaterpolima, košarkama, svim grupnim sportovima you name it, možemo razvaliti svakog na svijetu jer smo dovoljno drski, bahati i talentirani. Ali kad treba povlačiti, trčati, ginuti na terenu i boriti se eeee – tu već ovisi kako nam se kita tog dana digne.
View this post on Instagram
Nogometaši su nove zvijezde
Nogometaši i fudbaleri, silom i logikom novca postali su pop kulturne zvijezde al pari Taylor Swift, Kendricka Lamara, Charlize Theron, Brada Pitta, Toma Hardyja i Jen Anniston, kako po Ronaldu, Messiju, Neymaru i drugim nam bližim poput Modrića, Dalića i Piksija Stojkovića. Koji bi zbog svoje pop kulturne uloge u smislu “primjera” valjali primjerom igrati u smjeru viteštva sporta.
Ako ne mogu preko svojih uvjerenja kako gayevi nisu vrijedni istih prava, kako je broj mrtvih ljudi pri gradnji stadiona za Svjetsko prvenstvo medijski spin i navlakuša, tada bi bar mogli začepit’ prenošenje zatucanih potreba i naučenih ponašanja od svojih starih jaraca u smjeru – divne međubracke mržnje. I potkubavanja od tribina do terena i uokrugu od 500 metara.
Dan nakon pobjede nad realno prosječnom reprezentacijom Kanade kojoj je već plasman na Svjetsko prvenstvo veliki uspjeh, ali jasno da svatko može iznenaditi svakog (osim Katara ili Katra, oni ne mogu iznenadit nikog, op.a) naslovi po hrvatskim medijima i oni na stadionu katastrofalni su primjeri hrvatstva s velikim U. Oni koji ne idu dalje od nepismenosti do osnovne škole po prilagođenom programu. Ičega.
Može li se igrati lijepi nogomet na Balkanu?
Kad je to postao problem reći kako bi najviše volio da Srbija i Hrvatska zajedno razvale na Prvenstvu. I dokažu kako se na Balkanu lijep nogomet može igrat’. I da pokažu kako smo isti sa svim bre i kaj dijalektizmima. Ista plemena, jezikom, mentalitetom, idiotizmom, problemima, talentima, sve je isto. Ali sve. Oni koji tvrde suprotno imaju članske iskaznice HDZ-a i one Vučićeve karikature. Ljudi susjedi od Samobora do Sombora su snaga.
View this post on Instagram
Umjesto da preko sporta i rivalstva od medija krenu poruke respekta jednih prema drugima, da drukanja idu u smjeru jednih za druge, da što bolje prođu i odigraju međusobni clash u četvrtfinalu jedni protiv drugih tako što će dokinuti mržnju tamo gdje je i počela biti glasna – po stadionima, evo ih koji krenu s narativom “Jesmo im pokazali, pas mater srpsku“. Ne kuže da si tim psuju svoje matere istom mjerom. A materama im se jednako štuca. Jadne žene. Ne stići otuphnuti od ručka do ručka.
A tak malo, malo, malo treba za biti normalan, zagrliti se, potapšati po ramenima i pokazati primjerom kako se nadrasta prošlost i počne živjeti danas i sutra. Najprirodnije na svetu.