Debitantski album Brucea Springsteena sam naručio prije nego li sam čuo i jednu njegovu pjesmu. Bio sam, kao i mnogi moji generacije, valjda zaveden najavama u Melody Makeru o “novom Dylanu” kako je CBS/Columbia oglašavala debut tada nepoznatog mladog autora, pjevača, gitariste i bandleadera iz New Jerseya. No Springsteen nije bio “novi Dylan”. On je, shvatio sam to i prije nego li je završila prva strana vinilnog albuma, bio – fraza bi rekla – tako prokleto svoj. I, što je daleko važnije, baš po mom guštu.
Drugim riječima kazano, kako je to pisalo u jednoj od kasnijih enciklopedija rocka, bio je “najznačajnija figura rocka koja se pojavila u sedamdesetima”. Figura koja će “pozajmiti iz svih najboljih izvora rocka, folka i rhythm and bluesa te stvoriti stil koji je postao prepoznatljivo njegov – i mnogo imitiran”. U tom grmu i leži tajna Springsteenove karijere koja bez padova i sunovrata traje već pedeset godina. Riječ je o dubokom vjerovanju da se na Berryjevom, Orbisonovom, Dylanovom i Guthriejevom naslijeđu, na tradiciji južnjačkog i sjevernjačkog soula te na učenju Hanka Williamsa ili Buddyja Hollyja, uz neosporni autorski i izvođački talent kojeg ima na pretek, može izgraditi vlastiti glazbeni iskaz.
Album je objavio prije točno pedeset godina
Nastupni album “Greetings From Ashbury Park” objavljen je prije pedeset godina, točnije 5. siječnja 1973., a snimljen u produkciji Mikea Appela godinu ranije u prestižnim 914 Sound Studios. Bio je zamišljen kao kombinacija kantautorskog projekta (“Mary Queen Of Arkansas”, “The Angel”, “Jazz Musician”, “Arabian Nights”, “Visitation At Fort Horn”) i snimki s bandom (“For You”, “Growin’ Up”, “Does This Bus Stop At 82nd Street?”, “It’s Hard To Be A Saint In The City”, “Lost In The Flood”). Da bi, na zahtjev Columbia Recordsa kojima je na set isti nedostajao potencijalni hit, naknadno bile snimljene još dvije skladbe: “Blinded By The Light” i “Spirit In The Night”. Springsteen ih je, svirajući gitaru, i bas snimio uz pomoć bubnjara klaviriste Harolda Wheelera, sjajnog bubnjara Vinija “Mad Dog” Lopeza i kasnije nezaobilaznog Clarenca Clemonsa.
Columbijine najave o “novom Dylanu” nisu ipak bile bez osnove. Springsteenove slojevite metafore, sklonost naraciji, galerija likova o kojima je pjevao nadahnut stvarnim osobama iz New Jerseya, ali i skladbe poput “Mary Queen Of Arkansas”, broj s akustičnom gitarom koji u dylanovskoj maniri ozračen daškom countryja i folka govori o transvestitu ili klavirska balada “The Angel” koja otvara B stranu ploče te još više “Visitation At Fort Horn”, zorno svjedoče o pripadnosti dylanovskom kantautorskom bratstvu.
Spoj baladnog i žestokog rockerskog iskaza
No uvodni broj albuma “Blinded By The Ligt”, prvi singl i kasniji koncertni standard – bio je čudesan spoj poetike The Banda (u uvodnom dijelu) i rhythm and bluesa naglašenog saksofonom Clarencea Clemonsa i raspojasanim bubnjem, no i broj koji je pokazao neke od kasnijih Springsteenovih patenata. Tekst je bio dijelom autobiografski čija je uvodna rečenica “madman drummers bummers and Indians in the summer with a teenage diplomat” dešifrirana kao spomen bubnjara “Mad Dog” Viniea, Bruceovog baseball kluba Indians u kojem je igrao tijekom ljetne male lige baseballa dok je “tinejdžer diplomat” govorilo o samom Springsteenu. I klavirom otvorena “Growin’ Up”, čiji se eho itekako ćutio na albumima “Born To Run” i “Darkness At The Edge Of Town”, bila je autobiografska govoreći o buntovnom tinejdžeru te odsvirana kao savršen spoj baladnog i žestokog rockerskog iskaza (ovog puta bez saksofona) u rastu do sjajnog upečatljivog refrena.
“2Does This Bus Stop At 82nd Street?” nadahnuta vožnjom autobusom po Manhattanu mogla bi se također nazvati “pričljivom” dylanovskom temom, glazbeno na tragu prethodnog broja, ali bez klasičnog refrena. Zaključni broj na prvoj strani albuma je emocionalna klavirska laganica “Lost In Flood” koja govori o vijetnamskom veteranu uz niz tipičnih springsteenovskih urbanih likova i slika nadahnutih osobnim iskustvima. U drugom dijelu skladbe uključivanjem basa Garyja Tallenta i bubnja te klavijatura (klavir i Hammond) Davida Sanciousa , skladba, snimljena bez gitara, dobiva još naglašenije emocionalno punjenje da bi završila zvučnim efektom eksplozije.
Album nije prošao nezapaženo kod kritike
Nakon “The Angela” na B strani ploče, slijedi “For You”, rocker srednjeg tempa kojeg su uz Brucea snimili David Sancious, Garry Tallent i Vini Lopez; čvrsto jezgro prve inkarnacije E-Street Banda. “Spirit In The Night” s još jednom čudesnom i životnom Bruceovom pričom o skupini tinejdžera koji su se odvezli u nesputani provod, zahvaljujući ponajviše Vinieu Lopezu i Clarencu Clemonsu, savršeno je sparila melodiju, tekst i razigranu glazbu. Dakako uz lucidne detalje poput pozadinskih vokala koji odgovaraju Springsteenu u refrenu, a potom skladbu odvlače prema rhythm and blues stilizaciji na tragu Vana Morrisona. Tu je i lagani dio broja koji djeluje i kao svojevrsni predložak za skladbu “The River” Album zaključuje “It’s Hard To Be Saint In The City” kao još jedan rockerski biser s albuma. Bruceov vokal je u svojoj narativnosti baš dylanovski.
Album nije prošao nezapaženo kod kritike pa su ga pohvalili utjecajni Robert Christgau i Lester Bangs no ona prava „eksplozija“ na tržištu se – kao i u slučaju kasnijih albuma – dogodila tek nakon “Born In The USA”.
Drugi album objavljen je iste godine
Drugi album “The Wild, The Innocent And The E-Street Shuffle” je objavljen 5. studenog iste godine. Snimljen je kao i debut u istim 914 Sound Studios tijekom ljeta pod Springsteenovim imenom, no s već formatiranim E-Street Bandom a u produkciji Mikea Appela i Jima Cretecosa. I ovaj je album poput prethodnika dobio dobre kritike, no izuzmemo li lokalno tržište na kojem je Springsteen već stekao lijepu sljedbu, slabo odjeknuo kod publike.
“… „The Wild, The Innocent” snimili smo za tri mjeseca. Dotad su Mike i Johnny producenti albuma (op. Z.G.) vidjeli dovoljno nastupa uživo da znaju kako je vrijeme da se na ploču uvede rock and roll”, zapisao je Springsteen u autobiografiji “Born To Run“. I eto glavne razlike između prvijenca i njegovog nasljednika jer je folk stilizacije zamijenio vibrantni rock okađen vanmorrisonovskim soulom i rhythm and bluesom. Uvodni “E-Street Shuffle” bio je simbolična (romantizirana) posveta lokalnom okruženju. Uostalom band je i dobio ime po adresi E Street gdje je stanovao klavijaturist Sancious.
Njegov funkoidni električni klavir (točnije Hohnerov clavinet), razigrana ritam sekcija Tallenta i Lopeza uz saksofonske ulete Clemonsa te cizeliranu gitarsku svirku samog Springsteena odmah je na početku najavio album čija je energija podignuta na višu razinu od prethodnika. Posebice u latino-funk završnici gdje se bandu pridružio i svirač konga Richard Blackwell. “4th Of July Asbury Park (Sandy)” veličanstvena je balada sa sugestivnim slikama likova sa šetnice New Jerseya i ljetnoj ljubavnoj romansi uz glazbu na tragu Vana Morrisona na “Astral Weeksu”. Romantični ugođaj naglašava šaputavi vokal, nježna gitara i harmonika dok sama završnica s onim ša-la-la-la udara temelj nekim kasnijim rješenjima koji su se provlačile kroz nisku albuma. “Kitty’s Back” je pak savršen blues/swing/shuffle jazzom oplahnut broj, a “Wild Billy’s Circus Story”, nadahnuta sjećanjem na cirkuska gostovanja, vodviljski broj sa Sanciousovim melotronom, akustičnom gitarom, zvukom tube te okađen crnim humorom i dylanovštinom.
Druga strana je veličanstvena
Druga strana ploče sa svoja tri dugačka broja je veličanstvena! “Incident On 75th Street” jedna je u nizu Bruceovih romantičnih posveta New Yorku: velegradu u koji je, kako je sam to kazao, bježao od malog grada. Tematski se naslanja na “Priču sa zapadne strane” (ili “Romea i Juliju”) odnosno na zli usud latinoameričkih ljubavnika Spanish Johnnyija i Puerto Rican Jane. Po već ustaljenoj dramaturgiji prvim “narativnim” dijelom dominira Sanciousov klavir i akustična gitara da bi se kasnije zvučna slika obogatila uz orgulje Dannyja Federicija, smirila uz solo dionice Tallentovog basa (koje vuku na Staxov soul) praćene Vinceovim činelama te ponovo uzvisila s razigranim bandom i gitarskim solom.
Završna fraza klavira logična je kopča sa slijedećim brojem, eskplozivnom rockerskom “Rosalita (Come Out Tonight)”. “… Pjesma “Rosalita” bila je moja glazbena autobiografija. To je najava kasnije nastale pjesme o bijegu iz grada “Born To Run”, samo s više humora…” kazao je Springsteen u autobiografiji. Tematski i ona je poput “Incidenta” govorila o zabranjenoj ljubavi: ovog puta o djevojci kojoj obitelj priječi vezu s rockerom (samim Springsteenom). “Napisao sam “Rosalitu“ kao oproštaj od svih koji su me odbacivali, omalovažavali ili smatrali nedovoljno dobrim”, kazao je Bruce. Zadovoljštinu je dobio brzo jer je paprena, nabrijana i naglašeno rockerska “Rosalita”, mada nije bila objavljena kao singl, nakon albuma “Born To Run” postala jedan od najizvođenijih standarda na rockerskim radijima i – naravno – nezaobilazna na koncertima.
Album zaključuje još jedan vanvremeni zgoditak: “New York City Serenade”. Gotovo desetominutni broj kojeg otvara gitara te (klasikom i jazzom ozračen) klavir, sjajna je romantična posveta i opjevanoj šetnici New Jerseya i New Yorku. Springsteenov šaputavi vokal u melankoličnoj melodiji koja je podcrtana diskretnim basom i bubnjevima/udaraljkama te gudačima uz Clemonsove naglaske saksofona… od skladbe je napravio filmičnu glazbenu sliku. Nažalost, tada su je prepoznali rijetki.