PLESAČ SPOROG STEPA
Sunčana strana Mjeseca
Aquarius
*****
Ako znate Maxa Juričića i već ste čuli neki od pet singlova koje je kao Plesač Sporog Stepa puštao u opticaj još od 2018. kad je objavljena “Lutam”, njegov album prvijenac “Sunčana strana mjeseca” doći će vam kao posjet milog rođaka o kojem znate baš sve, ali vas uvijek ugodno iznenadi. Uostalom, Max to radi oduvijek. I kao dobri duh novog vala – bez kojeg zacijelo ne bi bilo ni Azre (jer bi Johnny valjda i dalje svirao sevdah i makedonske etno pjesme) ni Filma, ni Le Cinema, ni Vještica a, bogme, ni Šo!Mazgoona, Gego & Picigin banda i “otočkog vala”.
Ima tome valjda pet-šest godina da sam u tadašnjoj redakciji, u Slobodnoj Dalmaciji, pisao o glazbenicima koji su dubinski utjecajni i značajni, a Max je, naravno, bio jedan od njih. Nazvao me i kazao da sam pretjerao s pohvalama. Malo sutra! Jer – kazali bi naši političari s pasivnim znanjem materinjeg jezika – “odgovorno tvrdim” da je Max Juričić bio i ostao jedan od najznačajnijih likova koji, eto, spaja opjevane i mitizirane novovalne godine i vrijeme sadašnje. A da se ni u jednom trenutku nije pogubio niti otklizao na “mračnu estradnu stranu Sile”.
Da od Filma i Vještica naovamo ama baš ništa nije uradio već samo uživao jedreći i sunčajući se na Braču ili biciklirajući Zagrebom, albumom “Sunčana strana Mjeseca” opravdao bi sve moje napisane “dijagnoze”.
Pjesme koje slamaju na prvu
Album otvara “Zauvijek mlada” i šiba ravno trasom onih čudesnih kolaboracija s Vladom Divljanom (koji na svima fali!) i Ljetnim kinom. Lepršava je i poletna pa ju nije teško zamisliti u izvedbi na sceni uz Maxov jedinstveni plesni korak “u sitno” kojeg se doista najbolje može opisati kao “ples sporog stepa”. A Vlado i Max (to tvrdim još od onih davnih dana najranijih osamdesetih kad su Film i Idoli imali zajedničku turneju) bili su više od prijatelja; glazbeni blizanci blagoslovljeni osjećajem za pitku, no nikad banalnu, melodiju i osunčane skladbe kakve su pisali Lennon i McCartney (a kasnije na “Abbey Roadu” i Harrison) ili genijalni Brian Wilson. Sjajna “Lomi me” me slomila na prvu; skladba je to koja ima odličan aranžman okađen Karibima s upečatljivom marimbom/udaraljkama, gitarskim naglascima i pozadinskim vokalima. Dijelom je to tipičan retro maxovski broj, no s mrvom atmosfere i zvučnih citata Gorillas na trasi vremešnog “Clinta Eastwooda”. I to bi bilo sve od možebitnih naslanjanja na recentnije produkcijske ili aranžerske šprance.
Dokaz tomu su recimo marimba koju je u projekt unio Gustav Barišin i svojevrsni retro doo-wop koji uvode u “S drugu stranu granice”; skladbu koja ima nešto i od prtljage Vještica (i Sachera), no i ona uz osunčanu melodiju kojoj je Max uvijek bio sklon. Već dobro znanoj naslovnoj “Plesač sporog ritma” glavni timbar očekivano daje daju klarinet Vlade Matulića i marimba uz znakovitu poruku “pusti me da plešem drukčije”. Ona je, još od Vještica naovamo, prava Maxova misao vodilja. Materijalizirana skladbama u otklonu čak i od natruha od konfekcije mainstreama no ne kao hermetična “alternativa” okrenuta sebi samoj već kao vraški zabavna, intrigantna i komunikativna pop glazba.
Ljubav je baš sve što nam treba
“Na kraju dana” mi je legla kao idealan soundtrack za kraj ljetnog dana u nekoj morskoj idili a poletna – klarinetom pogonjena – “Plava vila” bljesnula je kao sjajna stilizacija reggaea i dalmatinske meodiozne šlageristike iz onih najboljih vremena. Naprosto je novi dokaz da je famozni “otočki val” kojeg je sa Šo!Mazgoonom i Žanom Jakopačem, a kasnije Picigin bandom i Ljetnim kinom Max manje-više utemeljio i pretvorio u i danas relevantan žanr i danas alive and kicking. “Idealan dan” u formi poletne i duhovite ljubavne teme odraz je i Maxovog easy living svjetonazora kojem ne trebaju ni automobili, tramvaji, mobiteli i gadgeti bez kojih se mnogima život čini isprazan. Jer, veli, ljubav je baš sve što nam treba.
I “Mala noćna muzika” nosi sve odlike najboljih brojeva Ljetnog kina ovog puta pretvorena u rasnu mediteransku šansonu s kabaretskom notom koju unosi i klarinet i narativni vokal. U “karipskoj” laganici “Ko da nema sutra”, iznad razigranih perkusija, dao je, uz bogate pozadinske vokale, ruke, točnije vokal, Maxov sin Rok dok je zaključna “Zadnja prije zime” nova plesno podatna tema s brazilskim bossa nova/argentinskim i karipskim “latino” začinima te nostalgičnim tekstom s nizom slika negdašnjeg Zagreba. Podcrtanih glazbom koja vuče na zvuk gradskih plesnjaka pedesetih.
Sjajna ekipa u kojoj s osim Matulića i Barišića, ksilofonist Andrea Pedron i Janko Novoselić na udaraljkama te nezaobilazni Ante Prgin Surka, odradila je odličan posao. Što Maxov album prvijenac (kao i prethodni singlove kojih nema na albumu) katapultira u vrh ovogodišnjih izdanja.