Klinika Denisa Kataneca
Kao zao kor
Menart
*****
Denis Katanec je ponovo pokazao da je ne samo “čudan svat” na domaćoj sceni, već jedan od njenih vraški bitnih protagonista. Album “Kao zao kor” je naime opravdao sva očekivanja odličnog prethodnika “Jada Jada”.
Tako “Ušća” na samom staru moraju razgaliti svakog ljubitelja gitarskih žica na razmeđu pustinjskog twanga i snene psihodelije u kojima je doma gitarist Brane Norac. Tvoreći uz nemalu podršku prigušene (no – taman kako treba) ritam sekcije savršenu zvučnu sliku na kojoj Denis onim osebujnim plačljivo-unjkavim (emocijama natopljenim) vokalom ispisuje svoju elegičnu priču.
Album s brojnim iznenađenjima…
“Srećko iz zemlje Trećeg svijeta” je something completely different s furioznom vožnjom raspojasanih gitara u alternaciji sa sporim dionicama koje broju osiguravaju nevjerojatnu dinamiku i dramu. “Konj” još više podcrtava ulogu gitare – usudio bih se reći jedne od najboljih u recentnijoj domaćoj produkciji – s minimalističkim repetitivnim frazama (koje stare uši vuku i prema Velvetima i Televisionu) i neočekivanim udarima na tragu negdašnjih perjanica shoegazinga. Zapravo, odgovornim za začudnu slojevitost broja unatoč minimalizmu uvjerljivog poput bogatih orkestracija chamber popa. Naslovna tema “Kao zao kor” još je agresivnija i na trenutku na samom rubu melodiozne kakofonije i bijele buke te je nesumnjivo jedan od kralježnjaka – ako ne i cijela kralježnica – ovog albuma.
“Elliott” je – eto novog iznenađenja – osunčan i zarazan komad jangle popa s okusom šezdesetih, a “Đukci” čudesna narativna balada s gitarom kao Denisovim vjernim partnerom. Od uvodnih akcentiranja do ritmičke vožnje (opet uz akcente s onog svijeta) u raspletu skladbe. Obogaćene i ambijentalnošću jednih Mercury Rev u fantastičnoj završnici. “Ženu” je domišljena kao alter countryjem ozračena “indie” balada do srži natopljena emocijama sugestivnog vokala (na strateškim mjestima podebljana “bekovima”) podsjećajući na trenutke (evo komplimenta!) i na Beatlese u znanoj “Norvegian Wood”.
Jedan od najboljih albuma godine
“Vampiri” opet mijenjaju stilistiku žestokim gitarskim uvodom a la Zappa da bi potom krenula melodiozna laganica uz meandriranje laganih lirskih pasaža i agresivnih gitarskih umetaka i eksplicitnog sola te furiozne vožnje ritam sekcije. “Suncokret” otvara i kroz cijeli broj vozi prijeteći egzercirski bubanj te ponovo savršeni minimalistički uleti gitare koja pri kraju – po već znanoj dramaturškoj shemi – eksplodira prije zaključnog smiraja. A onda je stigao sjajni melodiozni “Zavičaj” – opet s iznimnim gitarskim učinkom iz Norčevog arsenala – te zaključna “Pokušaj”. Skladba je prava točka na “i” albuma eliptičnih ljubavnih pjesama i logičan parnjak uvodnoj temi no uz fantastičnu orgazmičku instrumentalnu završnicu.
Klinika Denisa Kataneca naprosto ima sjajan album koji mora konkurirati za album godine!