Na današnji dan 1975. godine, veliki kantautor Tim Buckley preminuo je od predoziranja heroinom i morfijem. Izniman pjevač, Buckley je prošao zanimljiv put od folka, rocka, psihodelije do progresivnog jazza. Za svoj kratki život snimio je nekoliko nezaobilaznih albuma. Prvi od njih, “Tim Buckley” iz 1966., nastupni folk-rock album, doduše još nije dao naslutiti opravdanost opaske koju su na isteku dekade spominjali mnogi kritičari: “njegov je vokal instrument”.
Jer u tim godinama, Buckley je bio upravo ono što je Robert Shelton tvrdio u New York Timesu: čudesan tenor koji je na prvom albumu briljirao melodioznim folk-rock brojevima, obogaćenim baroknom psihodeličnom produkcijom (uz gudače s potpisom Jacka Nitzschea), karakterističnom za mnoge tadašnje izdanja s etikete Elektra Records, posebice grupe Love. Prvijenac, snimljen u samo tri dana u Los Angelesu, nije bio sasvim po Buckleyevom guštu, iako su se već na njemu nazirala srastanja jazza i countryja te folk-rock iskazi u gitarskim dionicama njegovog Telecastera.
Još jedan pun pogodak
Bolji album bio je “Goodbye & Hello” (objavljen u kolovozu 1967.). Bio je slojevitiji i ambiciozniji od prvog albuma, s temama koje su govorile o vijetnamskom ratu (“No Man Can Find The War”) te bile mnogo mračnije, ali i osobnije od brojeva s prethodnika. U skladbi “Pleasant Street”, Buckley uranja u “srce tame” i duboko u mračnu stranu, dok je u “I Never Asked To Be Your Mountain” (kojom se obraća sinu i supruzi od kojih se udaljio) izuzetno emotivan. Slično je i s introspektivnim i političkim brojevima poput “Carnival Songs” s natruhama vodvilja, rasne psihodelije u “Hallucinations”, veličanstvene antiratne “Once I Was” i “Morning Glory”…
Nakon regrutiranja i odlaska u vojsku stalnog suradnika tekstopisca Larryja Becketta, Buckley stvara novi osobit izričaj temeljen na fuziji folka i jazzy-blues rocka, sve više nadahnut opusom Theoloniousa Monka i Charlesa Mingusa. Rezultat je još jedan pun pogodak: album “Happy Sad” iz 1969., koji postaje i njegov komercijalno najuspješniji. Buckley sam piše tekstove i svoj glas sve više koristi kao instrument, odustajući od zvonkog tenora koji je obilježio prethodne albume, dok korištenje vibrafona Davida Friedmana albumu daje poseban jazzy pečat. Možda najviše se to očituje u neuobičajeno dugoj skladbi “Love From Room 109”, sastavljenoj od više stavaka.
Prvi album iz jazzy-folk faze
To je bio prvi album takozvane eksperimentalne jazzy-folk faze koja se nastavila sedamdesetima s albumima “Lorca” i “Blue Afternoon”, ali, čini se, još uvijek nedovoljno cijenjeno kao Buckleyevo remek-djelo. “Dream Letter” – kao isprika supruzi i sinu Jeffu Buckleyu (talentiranom singer-songwriteru koji je bljesnuo 1994. albumom “Grace” te nažalost nekoliko godina kasnije tragično završio u bizarnoj nesreći) – i podugačka “Gypsy Woman”, skladba s vokalnim akrobacijama i udaraljkama koje je na sličan način kasnije koristio Tom Waits, zaslužuju svoje mjesto na svakoj kolekciji najvećih hitova, ne samo Tima Buckleya, već i u diskografiji kasnih šezdesetih.