Na današnji dan, 7. srpnja 1966., na vrhu rang liste najprodavanijih singlova našao se evergreen Kinksa “Sunny Afternoon”.
“The Kinks su zacijelo jedna od grupa koju najviše cijene glazbenici (…) Oni su instinktivno predvidjeli svu slojevitost post-“Good Vibrations” i post-“Sgt. Pepper” glazbe”, pisala je u svojoj “Enciklopediji rocka” 1969. Lilian Roxon.
Jedna od najboljig grupa šezdesetih
“Tijekom dugovječne karijere, ni buntovni gnjev niti glazbeni perfekcionizam nisu gurali Kinkse naprijed, već (samo) želja za glazbenim izražavanjem raspoloženja i opsesija Raya Daviesa. Ray je, naime, pjevao o žudnji i osamljenosti, a u srednjoj fazi karijere započeo je proustovski pothvat kreiranja mitologizirane Engleske, baveći se istovremeno dvojbama i sudbinama svih mogućih marginalaca: transvestita, sanjara, gubitnika…”.
I ovaj citat Paula Evansa, kritičara “Rolling Stonea”, znakovit je za prosudbu opusa jedne od najboljih britanskih grupa šezdesetih. Kao klincu, tih godina i meni su Kinks bili “vječni treći” omiljeni britanski bend, odmah iza Beatlesa i Stonesa (preostala dva u osobnom Top 5 bili su Who i Bee Gees). Posve opravdano jer još od trećeg singla “You Really Got Me” – jedne od najutjecajnijih pjesama rocka koja je, usput rečeno, harala europskim rang listama i dospjela na američki Top 10 – njihova nadahnuta kombinacija Mersey beata, rhythm and bluesa, tradicije britanskog music-halla, ali i folka i countryja – bila je i ostala očaravajuća i trajno aktualna.
Pravo remek-djelo
Album “Face To Face”, s kojeg je “skinut” hit singl “Sunny Afternoon”, bio je pravo remek-djelo i do danas jedna od najboljih britanskih zbirki pop-rock brojeva unutar labavog “koncepta” odnosno ciklusa pjesama. Objavljen u listopadu 1966. – i on na etiketi Pye – donio je isključivo Rayov materijal: slojevitije i “mekše” skladbe kao nastavak tranzicije započete na prethodniku. Album je zapravo i najavio mega hit singl “Sunny Afternoon”, kojeg je Ray napisao godinu ranije tijekom oporavka od nervnog sloma, te bio čvrsti dokaz da sa svojim osebujnim stilom Kinksi mogu biti jednako popularni i uspješni kao i s pjesmama građenim na riffovima s početka karijere. Ili, točnije, taj početak “zlatnog doba Kinksa” dao je za pravo Rayu Daviesu da se još više pozabavi dubinskim (često ironičnim i duhovitim), no nostalgičnim sondažama britanskog klasnog sustava i galerijom njegovih likova. Album nije samo zabilježio potpuno autorsko, odnosno tematsko profiliranje benda, već i bitne glazbene iskorake.
Nastupna “Party Line” – ovog puta s vokalom glavnog gitarista Rayevog brata Davea Daviesa – koju otvara zvonjava telefona, na tragu je Beatlesa iz vremena prije “Rubber Soul”. “Rosie Won’t You Please Come Home” govori o selidbi Rayove sestre u Australiju uz široke zamahe akustične gitare te zanimljive unisone dionice gitare i vokala u refrenu, a “Dandy” – još jedan europski hit singl – priča gorko-slatku priču o šminkeru iz susjedstva, uz akustičnu gitaru, klavir i atmosferu music halla.
Odlične stvari su se nastavile
“Too Much On My Mind” ima pak osunčane harmonije i ugođaj blizak kalifornijskom zvuku, a “Rainy Day In June” (koja počinje snimkom grmljavine) iznimna je laganica s odličnim učinkom basista Petea Quaifea i bubnjara Micka Avoryja, koji stvaraju “mantričku” atmosferu kao svojevrsnu preteču Doorsa u “Riders In The Storm”.
“House In The Country” je također na stazi tadašnjih Beatlesa – s gitarom Davea Daviesa koja se naslanja na Harrisona – te začinima rhythm and bluesa i countryja. “Holiday In Waikiki” otvara pak šum valova. Riječ je o fascinantnoj temi u kojoj Daveova gitara imitira “havajku”, dok je “Fancy” – i ona na beatlesovskom tragu – laganica sa (psihodeličnim) istočnjačkim aromama. “Most Exclusive Residence For Sale” – koju su prepjevali i s dodatkom puhača snimili i zagrebački VIS Delfini kao “Najljepša kuća na prodaju” – zarazna je pop tema s ironičnim tekstom, kao i “Little Miss Queen Of Darkness”: jedan u nizu klasika Kinksa s elementima music halla.
“You’re Looking Fine” ima sličan uvod i riff kao i kasniji “Hey Bulldog” Beatlesa, a album zaključuju spomenuta “Sunny Afternoon” (kao i “Taxman“ Beatlesa nadahnuta tadašnjim britanskim velikim porezima i “posjetom” poreznika) te “I Remember” s istočnjačkim gitarskim štihom, klavirom i bogatim pozadinskim vokalima.