Na današnji dan 20. kolovoza 1942. rođen je Isaac Hayes. Jedan od genijalnih autora, session glazbenika i producenata koji je pomogao satkati legendu o Stax Recordsu i južnjačkom soulu, Isaac Hayes je u svom autorskom portfelju ostavio hrpu izvanvremenih zgoditaka poput vječne “Soul Man” Sama & Davea.
Takav je i “Hot Buttered Soul” – drugi Hayesov samostalni album – snimljen u znanom Ardent studiju u Nashvilleu (gudači i puhači naknadno su snimljeni u Detroitu) te objavljen 23.rujna na Staxovoj etiketi. Produkciju su potpisali Al Bell, Allen Jones i Marvell Thomas no album je u pravom smislu riječi čedo Isaaca Hayesa. Pravo remek djelo soula koje je širom otvorilo vrata – uz funk na tragu Browna i Slya Stonea – najpopularnijoj niši sedamdesetih: kompleksnim, bogato orkestriranim temama koje su, najčešće sa svega četiri broja na vinilnom albumu, odbacili strategiju ranijih Staxovih i Motownovih trominutnih soul-pop tema.
Čvrst i kompaktan zvuk
Što je to domislio Hayes otkrio je uvodni broj 12-minutna “Walk On By”; kompleksna balada u sporom sexy grooveu, s maznim vokalom, gitarskim vibratom, raskošno orkestrirana te obogaćena iznimnim ženskim pozadinskim vokalima. Hayesu, koji je svirao Hammond orgulje, pjevao ali i dirigirao orkestrom, u studiju su “ruke dali” sjajni Bar-Keys – vrsni “kućni bend” znani i po vlastitom hitu “Soulfingers” – čiji je čvrst i kompaktan zvuk bio naknadno podebljan ali i organski srastao s gudačima i puhačima.
“Hyperbolicsyllabicsequedalymistic”, koja je zaokružila A stranu albuma, za razliku od gudača koji su otvorili prethodni broj, počinje kao cool funk s robusnim basom dok se kroz cijelu skladbu poput crvene niti provlači gitarska fraza odsvirana wah-wah pedalom te povremeno ukazuje čudesan i neočekivan klavir.
Na drugoj strani albuma našla se najprije petominutna laganica “za rezanje žila” “One Woman”, a nakon nje fascinantni cover skladbe Jima Webba “By The Time I Get To Phoenix” s dotada nezabilježenim devetominutnim Hayesovim izgovaranjem teksta (iznad “kuhanja” Hammonda, jednostavnog basa s jednom ponavljajućom notom i jedva primjetnih perkusija) kao svojevrsnim proto-rapom.
Debeli zlatni lanac i sunčane naočale
Kad je tema u zadnjoj četvrtini “konačno” dobila gudače i puhače, bljesnula je kao emocijama natopljena veličanstvena soul balada koja je – kao i fotografija na ovitku s obrijanom glavom, debelim zlatnim lancem i nezaobilaznim sunčanim naočalama – zacijelo pomogla kasnijem promoviranju Hayesa kao “Black Mosesa” – po nazivu njegovog sjajnog albuma iz 1971. – i crnačkog seks simbola.
Ništa manje uspješan nije bio kao autor filmske glazbe. Posebice kad je riječ o „Shaftu“ (1971.) čija je glavna tema nagrađena i Oscarom. Dobitnik je i dva Grammyja te iste 1972. a onda još jednog za album “Black Moses”. Dodatnu slavu stekao je posudivši glas Chefu iz kultnog crtića “South Park” u kojem je pored ostalog i pjevao.
Isaac Hayes je preminuo 10. kolovoza 2008. ostavivši golem trag. Uostalom, svi koji su ikad držali da je Barry White “faca”, a ne blijeda kopija Isaaca Hayesa (ili “Isaac Hayes za siromašne”) morali bi poslušati njegove album. Posebice “Hot Buttered Soul” – jedan od najboljih soul albuma ikada snimljenih!
Fotografije: