Iako imam status osobe s invaliditetom od 2018. godine, tek sada saznajem za prava koja imam na temelju svojeg invaliditeta. Ako vam zvuči grozno ova rečenica, bez brige, meni je također grozno ostvarivati nekakvo pravo na temelju trajnog oštećenja.
Još uvijek se u sebi borim s time da ako nešto za sebe pokrenem, nisam nikome nanijela štetu ili mu nešto oduzela, nego samo želim ono što mi zakonski pripada. Ovih dana se ponovno aktualiziralo pitanje povećanja osobne invalidnine, koja trenutno u RH iznosi 1.500 kn – manje od pola minimalne plaće.
Zašto pišem o ovome? Zato što je politika odlučila da neće povećavati ovaj iznos, smatrajući da je dovoljno velik. Iz iskustva ću reći – ništa što ostvarujemo na temelju invaliditeta nije dovoljno veliko, jer ono jedino veliko – zdravlje, to zauvijek nemamo.
Invalidske mirovine – nekome i mimo zakona
U razgovoru s prijateljicom koja radi u sustavu socijalne skrbi čula sam za pojam osobne invalidnine. Moja reakcija na prvu bila je sljedeća: ‘Ali ja ne želim u mirovinu, tek sam se zaposlila.’ Kao i većina ljudi, čim mi netko spomene prava osobe s invaliditetom, pomislim na invalidske mirovine jer je to u mom okruženju najčešće spominjan pojam. Kroz odrastanje sam vrlo često slušala odrasle koji su devedesetih doslovno davali mito samo da bi ‘dobili’ invalidsku mirovinu.
Kao osoba s invaliditetom koja se bori za svaki novi dan, za svaku priliku na tržištu rada s ciljem da zaista budem maksimalno samostalna, ne razumijem ovaj način razmišljanja. I dosta je trpanja pod tepih ovakvih pojava u društvu jer ‘o tome se ne priča’.
O tome se priča, itekako se priča! Četiri godine sam provela kao nezaposlena osoba, te svoje kasne dvadesete pamtim kao grozno razdoblje, kao podsjetnik na nezaposlenost imam dijagnozu teške depresije s kojom se dvije godine svakodnevno borim i ne mogu si zamisliti da bi odustala od svojih snova o samostalnosti. Nastojim prema svima i svačemu imati razumijevanje, međutim, ovo zaista ne razumijem.
Kome je to dovoljno 1.500 kuna za zadovoljavanje životnih potreba?
No, vratimo se mi na osobnu invalidninu. Ona je jedno od prava koje dolazi iz područja socijalne skrbi. Prema Zakonu o socijalnoj skrbi, priznaje se osobi s teškim invaliditetom ili drugim teškim trajnim promjenama u zdravstvenom stanju, u svrhu zadovoljavanja njezinih životnih potreba za uključivanje u svakodnevni život zajednice. Ovdje ću stati. Neću ulaziti dublje u temu, jer i zbog ove rečenice pišem tekst sa suzama u očima. Ne želim više boli, ne želim više sebe mučiti raznim zakonskim odredbama koje će me samo rastužiti i zbog kojih ću piti tablete za smirenje. Može li mi netko objasniti kome je to dovoljno 1.500 kuna za zadovoljavanje životnih potreba? Ne može. Također, što je to točno teški invaliditet? Meni, iako sam završila upravno pravo, ništa nije jasno.
U redu, ja sam zaposlena. Trenutno primam puni iznos minimalne plaće. Trenutno. I s tim velikim iznosom od nešto više od 3 tisuće kuna ne mogu ostvariti nikakav svoj san… Ne mogu se preseliti, ne mogu upisati fakultet koji želim. Zarobljena sam u jednosobnom stanu u sredini u koju ne pripadam s tatom umirovljenikom. Kako da započnem samostalni život? U redu, možda se uistinu mogu odseliti…i nakon 8 sati rada kopati po kontejnerima kako bi se prehranila.
Pišem iz srca. Muči me ova zarobljenost tu gdje jesam. Nisam nezahvalna. Zaista zahvaljujem što radim, što se osjećam korisna društvu. No, boli me što ne mogu započeti samostalni život.
Zdravstveni sustav sve više utjeruje strah u kosti
Ipak, ima puno osoba s invaliditetom koje nisu zaposlene. Kojima je osobna invalidnina jedino primanje. Kako da one zadovolje svoje potrebe? Naš zdravstveni sustav sve više utjeruje strah u kosti – do mene dopiru priče o ukidanju invaliditeta, o smanjivanju postotka invalidnosti. Zvuči nerealno, pogotovo ako je nešto trajno stanje i može ili ostati kakvo je ili se pogoršati.
Za većinu ljudi zvuči nerealno. Za mnoge osobe s invaliditetom ovo je stvarnost. Ne samo da nam ukidaju postotke na temelju kojih ostvarujemo određena prava, sve više stežu obruč vezan uz ostvarivanje prava na razna pomagala i ostalih medicinskim potrepština. Mnogi ljudi danas o vlastitom trošku kupuju pelene, sonde, gaze… sve to ima svoju cijenu i sve moraš odmah platiti. Kako da platiš ako primaš samo tih 1.500 kuna?
Nitko nije kriv zato što je bolestan. Svi mi kao zajednica imamo dužnost, na onoj najmanjoj ljudskoj razini, učiniti sve što možemo da maknemo od osoba s invaliditetom osjećaj krivnje zato što su osobe s invaliditetom, da prestanemo gaziti po dostojanstvu ljudi koji su gubitkom zdravlja toliko puno izgubili.
Dužnost svih nas je da se borimo – upozoravamo i osvješćujemo društvo
Naša je dužnost omogućiti sve što možemo za normalan život. Nije naše pravo da od osoba s invaliditetom napravimo odbačeni i razrušeni Vukovar… Vukovar u obliku ljudi s trajnim gubitkom zdravlja. Ne činite to. Budimo ljudima ljudi.
Ako svatko od nas progovori, ako svatko od nas osvijesti koliko je ovo pitanje velik problem, onda smo zaista zakoračili u bolju budućnost! Bez tog prvog zajedničkog koraka, zauvijek ćemo biti tu gdje kao društvo jesmo, zarobljeni u kalupe koji kažu da je nešto dovoljno iako svi znaju da ne možemo biti dovoljno.
I moja je dužnost pisati i progovarati. Upozoravati. Osvijestiti društvo o problemima osoba s invaliditetom. Nismo nevidljivi. Mi smo ovdje. Mi smo jednaka ljudska bića kao i zdrave osobe… samo mi nemamo zdravlje. Nemojte misliti ako netko nema zdravlje, ni materijalno mu neće ništa značiti pa mu više i ne treba. Zdravlje mu vratiti nitko neće, no život bez strahova i dostojanstvo…to vratiti možemo.
Svi zaslužuju dostojanstven život!
Mene je prijateljica doslovno natjerala da krenem u borbu sa sustavom – da podnesem zahtjev. Neće me spasiti osobna invalidnina, no možda je to način da sama sebe podsjetim kako nisam kriva što nemam zdravlja i kako zaista zaslužujem dostojanstven život, što ponekad zaboravim misleći na druge. Bilježit ću pažljivo sve što će se događati u ovom postupku koji imam ispred sebe i izvijestiti vas o svemu. Vas koji ste moja nada u zajedništvo i pomaganje – i moja nada za bolju budućnost.
Vaša Lavica će se boriti. Borit ću se svojim primjerom, borit ću se riječima. Borit ću se srcem. Borit ću se za normalan život… borit ću se za zajedništvo. Borit ću se za osobe s invaliditetom i sve druge kojima je potrebno ohrabrenje i nada.
Borit ću se. Lavlje obećajem.
Leonida Kifer, rođena je 1987. u Pakracu. Završila je Stručni diplomski specijalistički studij Javne uprave na Pravnom fakultetu u Osijeku. Volontera je u raznim udrugama. Godine 2018. na Učilištu EU PROJEKTI u Zagrebu završila je stručno usavršavanje i postala voditeljica pripreme i provedbe EU projekata. Iste godine je dobila status osobe s invaliditetom i zaposlila se kao voditeljica projekata u Socijalnoj zadruzi Humana Nova Čakovec. Odnedavno sam na pola radnog vremena pomoćna administratorica u Quahwi.
Sebe vidi kao spisateljicu, zapisivačicu misli i emocija, pomagačicu onima kojima je potrebna pomoć i kao osobu koja je na ovome svijetu s velikom misijom – podsjetiti na ljudskost i na sitnice koje su jako velike stvari.