Modni stilisti ponovo vele da su traperice iliti ‘jeans’ opet u modi. Posebice ‘patchwork’ iliti kolažne ‘zakrpe’ od različitih nijansi blijedog jeansa.
U analizama koje prate modnu industriju nije teško primijetiti da je u kategoriji jeansa tijekom posljednje petoljetke došlo do mnogih inovacija i golemog širenja ponude. Među njima, naravno, svih vrsta vintage modela (u rasponu od širokih modela te ‘zvoncara’ iz kasnih šezdesetih i ranih sedamdesetih do uskih nogavica) ali i dvobojnog i crnog jeansa, traperica s elastinom, dužih i kratkih jakni, jeansa namijenjenog za vježbanje joge, ‘pokidanih’ i ‘isflekanih’ modela…
Jeans – poželjna odjeća i za ured, a ne samo za dokolicu i(li) rad u polju
Dokaz je to da su se ostvarila predviđanja iz 2018. temeljena na činjenici da je jeans postao poželjna odjeća i za urede (u kombinaciji sa sakoima) te da je nova tehnologija omogućila da traper ne bude samo materijal za radnu odjeću i dokolicu.
Iako je, naravno, uzlet jeansa u ranim šezdesetima dio fenomena casuala kao neformalne i ugodne odjeće za svagdan dokolicu. Odnosno, kao i turizam i aktivno provođenje slobodnog vremena fenomen poraća. Europocentristi će u sveprisutnoj dominaciji neformalne odjeće (jeansu i neizbježnom kakiju) koji, stalno se obnavljajući, barem jednom u svakom desetljeću postaju i obvezujuća sezonska odora, pronaći prste osebujnog američkog popkulturnog kolonijalizma. Jer, ako je masovni turizam barem dijelom američka izmišljotina a kult dokolice, plaže te osunčanog mišićavog tijela začet na kalifornijskim obalama, tada je i casual izdajničko američkoga kroja.
A istoznačnica za casual su naravno – rebatinke. Ili, traperice, farmerke, ‘rifle’ – kako ih zovu u Istri, džins… Radna odjeća američkih rudara (na čije je hlače od ‘blue jeansa’ poduzetni Levi Strauss prvi udario zakovice iliti ‘rebatine’ da spriječi trganje šavova na džepovima), radnika i kauboja odavno je i nezaobilazni dio svačije garderobe a, na ovim našim prostorima u doba socijalizma, i bitan statusni simbol. Zbog kojeg se odlazilo i u Graz i Trst, pisalo rodbini u dijaspori ili ih se nabavljalo u skupom ‘švercu’.
Statusni simbol hrvatski (jugoslavenskih) šezdesetih
O značaju traperica kao statusnog simbola koji je bio više od odjeće tijekom hrvatskih (jugoslavenskih) šezdesetih svjedočio je i ugledni povjesničar umjetnosti Zvonko Maković. Autor velike izložbe ‘Šezdesete u Hrvatskoj – mit i stvarnost’ kazao je: “Naše tvornice su tada proizvodile hlače od plavog kepera koje su trebale glumiti traperice, a traperice su najmanje bile odjevni predmet, više simbol slobodnoga svijeta. Pojam dobro odjevenog mladića i djevojke bile su traperice marke Rifle. Ja sam doživio traumu kada sam sa 17. ili 18. godina dobio svoje prve traperice. Bile su to originalne levisice 501 s gumbima umjesto zipa…”.
Vodeći proizvođači (američki dakako) jeansa potrošili su goleme novce na reklamne kampanje u osamdesetima i devedesetima nastojeći uvjeriti kupce da su njihovi proizvodi najuže povezani s američkom tradicijom. S druge strane željezne zavjese to nije bilo potrebno. Jer rebatinke/traperice bile su čvrst simbol mitskog Zapada. I onog divljeg i onog pitomog te čvrsto – baš kao da su zaklamane rebatinama – povezane s pop kulturom.
Model uguran ravno u samu maticu pop-kulture
U Americi su stvari stajale drugačije. Lee je u devedesetima, podržan impresivnim Avedonovim fotografijama, oglasio da su Sjedinjene Države u stoljeću na umoru podignute zahvaljujući naporu neimara odjevenih u Lee kombinezone, široke radne hlače te jakne s golemim džepovima i prepoznatljivim troredim štepom od bijeloga konca. Baš kao što su neraskidivo vezane i uz pop kulturu.
U kultnom ‘Buntovniku bez razloga’ James Dean je, predstavljajući američkim tinejdžerima i globalnoj publici idealnu odoru ‘neprilagođenih’, bio odjeven u bijelu pamučnu majicu (T-shirt) i Lee traperice – iako je, po tvrdnji konkurenata iz Levi’sa bio fan upravo njihovog jeansa.
Kratku Lee Storm Rider ‘kaubojsku’ jaknu od jeansa proslavili su Paul Newman i Marylin Monroe ali i mnogi poratni filmski kauboji koji su model nastao još 1933. – u zimskoj izvedbi s toplom podstavom i ovratnikom od samta ili pak izrađen samo od jeansa – ugurali ravno u samu maticu pop-kulture.
Naravno, nisu samo glumci bili manekeni jeansa predstavljajući ga u doba začetaka omladinskih podkultura kao poželjne generacijske uniforme već su jednaku ulogu promotora traperica kao simbola nekonformizma imali i ‘intelektualci sa stavom’.
Bez obzira bila riječ o Jacku Kerouacu – koji je, kako je duhovito tvrdio William Burroughs, romanom ‘Na cesti’ odgovoran za prodaju barem milijun pari traperica – ili pak o Jacksonu Pollocku koji je koncem četrdesetih redovito pozirao u bojama zamrljanoj Lee jakni, zacijelo ‘utječući’ i na Edu Murtića koji je ostao trajno privržen Lee kombinezonu i jaknama kao idealnom radnom odijelu za atelje.
‘Denimizacija’ – poruka o nekonformizmu i – osobnosti
Mada je njegovo tržište prvenstveno bilo ‘kaubojsko’ Wrangler je također svojim modelima obilato participirao u ‘denimizaciji’ pop kulture. Koncem šezdesetih i u sedamdesetima posebno su bile popularne Wranglerove kratke jakne – omiljene i Johnu Lennonu – te njihove ‘western’ košulje koje su prihvatili najprije country-rockeri a onda i ‘buntovnici’ svih mogućih profila šaljući svoju poruku o nekonformizmu i – osobnosti.
Levi Strauss je ipak imao najjače adute. Štoviše, njegovi su modeli doslovno tapecirali poratnu povijest američke popularne kulture. Znameniti model jakne 507 – koji se na tržištu pojavio 1953. u hipu su prigrlili rokeri prve generacije poput Elvisa, motoristi, macho tipovi nove generacije nadahnuti likom Kowalskoga kojeg je u ekranizaciji „Tramvaja zvanog čežnja“ maestralno utjelovio Marlon Brando i – dakako ne samo filmski – kauboji.
Među prvim privrženicima bio je i roker Eddie Cochrain – jedan od ključnih likova u mitologiji ‘levisica’ – koji je jaknu 506 i traperice 501 pretvorio u svoju scensku odoru te je cementirao kao obvezatnu garderobu rokerske rebelije. Levisice je nosio i Brando u kultnom ‘Divljaku’ dodatno promovirajući brend ionako veoma omiljen kod motorista, a među najpoznatijim ‘manekenima’ bili su i jazz trubač Chat Baker, slavni književnik Norman Mailer te Mickey Spillane – kultni tvorac tvrdokuhanih krimića i „otac” Mikea Hammera.
Kultni Levi’sovi modeli – Trucker jacket i traperice 501
Više no popularni model 507, 1962. je zamijenila još popularnija Levi’s Trucker jacket kasnije nazvan i odorom generacije Woodstocka i ‘Easy Ridera’. Konačno, gotovo da nema filmske a posebice rock zvijezde koja barem jednom tijekom šezdesetih i sedamdesetih nije ovjekovječena u Trucker jacket modelu koji se – mahom neizmijenjen – i danas proizvodi kao klasična Levi’s jakna.
Levi’s traperice a posebice model 501 – kao da su obilježile cijelu povijest rock and rolla. Zar je onda čudno da će se naći na ovitku albuma Neila Younga ‘After the Gold Rush’, biti predložak za Warholovu intervenciju na omotu albuma Rolling Stonesa ‘Sticky Fingers’ te na Springsteenovom ‘Born In The USA’ ili da će baš ‘levisice’ u punkersko ‘novo doba’ zajedno s crnim motorističkim kožnim jaknama i ‘all stars’ tenisicama, unijeti i na omotima svojih albuma Ramonesi.
Osamdesete su donijele zanimljiv stilski rikoše i na velika vrata klasične modele traperica – ovijene debelom koprenom nostalgije – ponovo vratile u modu. Levi’s kojima su dizajnerski modeli koncem sedamdesetih uzeli lijepi dio tržišta odlučio je iskoristiti vlastitu bolju prošlost te je ofenzivu krenuo pažljivo osmišljenom kampanjom. Serija reklamnih spotova u produkciji londonske agencije Bartie, Bogle & Hegarty odnosno europska kampanja za promociju staro/novog modela 501 i danas se smatra jednim od najuspješnijih – ali i veoma poučnih – oglašivačkih poduhvata.
Kako su se zacementirale veze između levisica i pop kulture
Kampanja koja je krenula 1986. sa danas čuvenim reklamnim spotom ‘Praonica’, vješto je iskoristila nostalgiju – već prisutnu u glazbenoj industriji na kojoj se dogodio revival rockabilly scene ali i sve češće pozivanje na šezdesete – zapakiranu po ukusu publike sklone MTV-jevskom glazbenom spotu te snagu retro pjesmarice.
Pomni poznavatelji pop kulture držali su da je za uspjeh bila presudna reklamna kampanja koja je sustavno na isteku osamdesetih i početkom devedesetih reciklažom nekih od ključnih pjesama iz poratne pjesmarice – u izvedbi tako šarolikog popisa izvođača od Dinah Washington do Clasha, od Bena E. Kinga do Stevea Millera – uspjela cementirati veze između levisica i pop kulture. Posebice one američke.
Gillo Dorfles je u svojoj knjizi ‘Mode modi’ činjenicu da stjegonoše novih modnih gibanja više ne moraju biti dobro potkoženi predstavnici viših društvenih slojeva, prepoznao kao jedno od bitnih obilježja 20. stoljeća.
Dorfles, dakako, nije usamljen jer većina sociologa ili povjesničara mode ističu bitnu ulogu nove poratne srednjoklasne klijentele u kreiranju modnih trendova te spominje demokratizaciju odjevnog govora ulice.
Eto, dakako, jednoga od bitnih razloga uzleta i jeansa i odjeće za dokolicu. Dakako, po američkom sredjoklasnom kroju: s golf ili polo majicama, izletničkom odjećom, vunenim košuljama omiljenim među drvosječama i rokerima, radničkim ili ribičkim prslucima koji su odavno postali i odora nekonformista pa i dio obvezatne garderobe mnogih umjetnika poput koncpetualističke legende Josepha Beuysea. Popis naravno nije zaključen jer tu su i nepropusne čizme i cipele i neizbježni jedriličarski kompleti, komadi iz armijskih vojnih viškova i jeans.
Odjevni simbol nekonformizma koji nivelira klasne razlike
Zapravo, još od kada su rebatinke ili jeans početkom pedesetih prigrlili američki teenageri i glasnogovornici generacije ‘buntovnika s razlogom’, započeo je proces koji će casual – odjeću izvorno zamišljenu kao radnu, sportsku ili izletničko-dokoličarsku – pretvoriti najprije u generacijsku uniformu s jasnom porukom otklona od svijeta starijih a potom i kao svačiju – ‘drugu odjeću’.
Jeans je naime postao odjevni simbol nekonformizma, za neke i odjeća s ideološkom porukom koja – poput maoističkih kineskih uniformi – nivelira klasne razlike, ali i dokaz promjene ukupnog sustava modnih poruka i znakova. Odjenuti komotni jeans ili široke kaki hlače od gabardena, navući T-shirt, polo majicu, meku kariranu košulju drvosječe, a na nogama imati ugodno razgažene ‘dockstepsice’, vodootporne radničke ‘marte’ ili tenisice anatomski oblikovanih poplata – značilo je jasno poručiti svima: nisam rob ‘bijeloga ovratnika’ niti uredski crv koji rinta od 9 do 5 već svoj život uživam nesputano; slobodno i punim plućima.
Talijanski kreator Fiorucci – koji je ranih sedamdesetih podigao pravo malo carstvo na eksploataciji jeansa – svojevremeno je kazao je da su moda i odjevne navike od pedesetih naovamo prošle tri potpuno različite faze.
Pedesetih je, veli, postojala moda koja se morala slijediti; šezdesetih se razilaze vrijednosti nekonformista i mladih sa tradicionalnim vrijednostima a iskazuju se kroz modu. Od sedamdesetih naovamo, svatko je pak slobodan odabrati što želi. Fiorucci je samo dijelom u pravu. Jer i nova odjeća za dokolicu i takozvani ‘outdoor casual’ te sportska odjeća, imaju jednako bogatu statusnu signalizaciju, kao i negdašnja trodijelna odijela, svilene haljine ili kroj ramena na sakou od fine engleske tkanine…
Svi koji su u ‘ona vremena’ imali prave rebatinke/traperice i nosili levisice 501 izazivajući zavist statusno inferiornih očajnika u još očajnijem domaćem jeansu, to jako dobro znaju.