Dokumentarci i docu serijali o poznatim osobama (Arnold, Sly, Milli Vanilli, Wham…) uz true crime serijale najveći su hit Netflix streaming platforme i sličnih launch panela (HBO, Amazon Prime, Hulu i slični) posljednjih godina. Pritom će uz potencijalno velike zvijezde zanimljivih životnih priča koristiti one flambojantne karaktere koji se jako vole i žele secirati i predstavljati dijelom star sustava jer su takav način života prigrnuli, prihvatili i naučili živjeti. Nova serija ‘Robbie Williams’ od prije nekoliko dana je stigna na Netflix.
O činjenici da su im s dramskih punktova sve priče manje-više relacijski jednake – govore samo letimična skicanja na njihov sadržaj. Naime, prvo su mladi i talentirani, pa raznim varijantama postanu popularni jer pjevaju, glume, budu medijski i showbizz komercijalno eksploatirani, potom se ogodi egzistencijalna samopropitivanja uslijed prvih komercijalnih neuspjeha i razni pokušaju održavanja slave – čitaj novca i prisutnosti u medijima. Boing. Ping. To je to. Nema više. Premda je snimljeno već nekoliko solidnih i gledljivih dokumentaraca na temu dotičnog plavookog boy bend pjevača, o ovom se redatelj i prozvani određuju kao definitivnom.
Emo i touchy priče
Naime, četvrtodijelna serija ‘Robbie Williams’ u nešto manje od četiri sata prati život, ovisnosti, suradnje i stardom boy bend (ne)karaktera. Za razliku od mas medija i popularnog mišljenja o dotičnom kao zvijezdi, autoru recenzije Robbie Williams nikad nije u glazbenom smislu eksploatiranja globalne estradne pop i showbizz industrije, predstavljao apsolutno ništa više od marionete poput Justina Timberlakea ili Biebera ili Harrya Stylesa za novije generacije, koji su propušteni u sistem zvijezda zbog lijepog glasa i naočitog izgleda te su pod menadžerskim i inim diktatima funkcionirali kao zvijezde. Prvo u boy bendovima, a potom tijekom solo karijera.
Za publiku karaoke i talent showova kojoj je jeftina patetika i isprazna dramaturgija servirana kao ljudske emo i touchy priče tako je kompiliran i ovaj prikaz autorefleksija jednog beskarakternog beskičmenjaka i narcisoidnog egomanijaka u jeftinom ruhu koji od činjenice da je solidan pop pjevač radi mitsku figuru o sebi i svojim životnim izborima. Koji su toliko dosadni, predvidljivi, patetični i soap operizirajući da je cijela karijera jednako tako mogla dostajati jednog parminutnog TV priloga ili razgovor za Mojmirin TV direkt talk show – tamo bi prošao kao interesantan. Iz operativnog i produkcijskog dijela dokumentarac je zamišljen kao većinski izlog u ponudu Robbiejevih slatkiša, retrospekcija karijere uključujući Take That dane, pa razlaz s likom zaslužnim za njegovu solo karijeru Guyom Chambersom (skladateljem), epizode s rehabovima i ovisnostima od ah teškog i napornog stardom života jer od pjevača tuđih pjesama se tako puno očekuje.
S pozicije praćenja i izlaganja razmjerno ne bi bilo problem pregledati koncept da se ne radi o toliko prerazvikanom i nimalo intrigantnom, već iritantnom bonvivanu čija je karijera prazna sadržaja koliko i njegova ideja popularnosti. I njegovih fanova, of course my horse.
5/10