Na današnji dan, 19. listopada 1973., David Bowie je objavio album “Pin Ups”. Nakon objavljivanja “Ziggyja”, Bowie je doista vozio stotinu na sat, pa je osim brojnih koncerata zajedno s Mickom Ronsonom producirao nastupni album Loua Reeda “Transformer” (1972.), a godinu kasnije s Iggyjem producirao album Stoogesa “Raw Power”. Iste godine, 13. travnja, na etiketi RCA, a u produkciji Bowiea i Kena Scotta, objavljuje “Aladdin Sane”. Album sa skladbama koje su nastale tijekom američke turneje (i donijele Bowieve impresije Amerike) postigao je golem uspjeh, došavši na vrh britanske rang liste.
Jak pečat Bowiea iz glam faze
Bio je to rasni album glam/hard rocka sa Spidersima pojačanim u studiju klaviristom Mikeom Garsonom te dodatnim saksofonistima i pozadinskim vokalima. “Aladdin Sane” je bio do tada komercijalno najuspješniji Bowiev projekt, no kritika ga je ocijenila slabijim od “Ziggyja”.
Ocjene za sljedeći album “Pin Ups”, objavljen u listopadu 1973., a snimljen s Ronsonom i Bolderom te bubnjarom Aynsleyem Dunbarom, koji je u Spidersima zamijenio Woodya, bile su pak mnogo suzdržanije. No album na kojem su se našli samo coveri britanskih pop brojeva šezdesetih, odnosno Bowievih milih skladbi, bez obzira na njihov izvorni komercijalni potencijal, ipak je nosio jaki pečat Bowiea iz glam faze. Album je otvorila žestoka garažna izvedba “Rosalyn” kao posveta Pretty Thingsima, rhythm and bluesu i Bo Diddleyu, za njom “Here Comes The Night” s repertoara Thema, “I Wish You Would” Yardbirdsa, “See Emily Play” kao hommage Sydu Barretty i Pink Floydima te “Everything’s Alright” The Mojosa i “I Can’t Explain” The Who.
Plus, a ne mana
Sve odabrane skladbe, s izuzetkom “See Emily Play”, koja je zadržala dašak izvorne psihodelije, odsvirane su kao nabrijani rock brojevi s korijenjem duboko položenim u rhythm and bluesu te, očekivano, s Ronsonom u glavnoj ulozi, kojem je povjerena zadaća (posebno kad je riječ o riffovima à la Townshend) sjajno legla. “Friday On My Mind” – veliki hit Easybeatsa koji mi je odavno bolji od izvornika – i odlično posvojena “The Sorrow” McCoysa na početku B strane albuma među vrhuncima su albuma covera. Mnogo slabiji nije ni nastavak s novim nizom: “Don’t Bring Me Down” Pretty Thingsa, “Shape Of Things” Yardbirdsa, “Anyway, Anyhow, Anywhere” The Who te “Where Have All The Good Times Gone” Kinksa.
Mada je kritika ocijenila album mlako, ističući kako izvedbe nisu bile u rangu superiornijih izvornika te upirala prstom u površnost obrada, “Pin Ups” sam uvijek doživljavao kao solidan album “čišćenja prtljage” s kojim je Bowie ušao u najkreativnije razdoblje. Štoviše, sirovost izvedbe i produkcije bila mi je i ostala plus, a ne mana, posebice u skladbama poput zaključnog broja.