Na današnji dan, 12. rujna, prije dvadeset godina, u 71. godini života preminuo je Johnny Cash; gigant popularne glazbe čija se karijera razvukla od pedesetih do posljednjih studijskih sessiona u dvijetisućitima. Cash je bio jedan od rijetkih izvođača countryja koji je, kako je to zgodno primijetila Lillian Roxon, još u šezdesetima nadvladao ograničenosti žanra.
Pojavio se na sceni kad i Elvis te snimao u znanom Sun studiju Sama Phillipsa u Memphisu no za razliku od Jerryja Lee Lewisa ili Carla Perkinsa nije se tih godina “ukrcao” u zahuktali vlak rock and rolla. No s nizom kultnoh country brojeva, ali i zgoditaka na pop rang ljestvicama poput “I Walk The Line” postao je zvijezda rang lista te veoma cijenjeni autor i izvođač podjednako kod country i rockerske publike. Posebice na isteku šezdesetih kad “rokeri” predvođeni Dylanom, Byrdsima, Bandom… otkrivaju country.
Zanimljiv život
Johnny Cash je rođen 1932. u Kingslandu u Arkansasu, a poput mnogih južnjačkih obitelji pogođenih velikom krizom i njegova je napustila dom. Odrastanje u bijedi, nadahnulo je brojne pjesme iz Cashove rane faze. Među njima je najpoznatiji njegov nastupni country hit “Five Feet High And Rising” koji govori o katastrofalnoj poplavi. Oženivši se s Vivien Liberto – s kojom je, u turbulentnom braku koji je završio razvodom, dobio i kćerku Rosanne Cash koje postala također uspješna country pjevačica – preselio se u Memphis te zajedno s gitaristom Lutherom Perkinsom i basistom Marshallom Grantom stvorio osebujan zvuk nazvan “boom chicka boom”.
Trojka najprije snima singl sa skladbama “Hey Porter” i “Cry, Cry, Cry”, a nakon njegovog zapanjujućeg uzleta na 14. mjesto rang liste, slijedi “Folsom Prison Blues” kojega je Cash snimio nadahnut filmom “Unutar zidova zatvora Folsom”. Prvi album “Johnny Cash With His Hot And Blue Guitar” Sun Records je objavio 1957. i promovirao ga na konvenciji disco jockeya u Nashvilleu, no sporenje oko ritma izdavanja sljedećih albuma i oko autorskih prava Casha su 1958. doveli u okrilje Columbije. Tamo je začeta nova serija hitova, ali i izuzetnih albuma. Na “Now There Was A Song” iz 1960. obradio je standarde iz pjesmarice Hanka Williamsa à, Ernesta Tubba, Georgea Jonesa…, a album “Ride This Train” iz iste godine je pak tipičan “hobo” album: zapis skitnje Amerikom.
Jedinstveni autorski rukopis
Slijedi “Blood Sweat And Tears” 1963. (po kojem je ime uzela grupa predvođena Alom Kooperom), a potom i “Bitter Tears” iz 1964.. Potonji je nepatvoreno remek-djelo, jedan od klasičnih country-albuma iz šezdesetih te prototip Cashove inačice americane. Album je zamišljen i odrađen kao zaokružena zbirka pjesama koja se tematski bavi tragedijom Indijanaca. “Orange Blossom Special” iz 1964. također je bio pravi zgoditak, a odrađen je kao kombinacija autorskih skladbi, tri covera Boba Dylana à te izvedbi standarda. S dubokim sugestivnim i rezonantnim baritonom te uglavnom samo praćen gitarom, Cash se nije uklapao u stereotipe nashvillske mainstream-produkcije, no jednako je bio udaljen i od glavnih tokova i manirizama rock and rolla i honky tonka.
Njegov jedinstveni autorski rukopis i upečatljiva izvedba bili su samosvojni žanr, koji je najviše baštinio od narativnosti folka, buntovništva i socijalnog angažmana folk-protesta i rocka te harmonija countryja. No unatoč izdvojenosti iz vodećih tokova, Cash je uvijek imao izraziti osjećaj za tradicionalnu poetiku countryja i njegov, kako je sam govorio, povijesni diskurs, te je sa svojih više od sto hitova najkomercijalnije, ali i možda najcjenjenije ime country-scene pedesetih i šezdesetih.
Problemi s ovisnošću su se vratili
“Johnny Cash At Folsom Prison” iz 1968. jedan je od najdojmljivijih koncertnih albuma, a nakon njega je uslijedio nešto slabiji, također zatvorski album – “At San Quentin”. Cash je sedamdesetih stalno nastupao u društvu sa svojom suprugom June Carter i njenim obiteljskim bandom te bio glavna zvijezda veoma popularnog televizijskog show programa… Divlja i nepredvidljiva zvijezda countryja i rockabillyja, okorjeli narkoman koji je nekoliko puta javno pjevao o svojoj pobjedi nad ovisnošću sve je više izvodio i snimao religiozne skladbe, snimao filmove i bavio se svojim studijem nazvanim “House Of Cash”. Ipak, autorsko i izvođačko nadahnuće iz šezdesetih presušilo je, problemi s ovisnošću su se vratili, no u drugoj polovini osamdesetih Cash ponovno doseže negdašnju autorsku i izvođačku formu.
U osamdesetima je najprije zajedno s Krisom Kristoffersonom, Waylonom Jenningsom i Williejm Nelsonom nastupao te snimio album “Highwayman” da bi od albuma “The Mystery Of Life” iz 1991. u devedesetima opet bljesnuo. U produkciji Ricka Rubina snima “American Recordings” (1994.), “Unchained” (1996.) te “American III: Solitary Man” albume koji su ga, unatoč dijagnosticiranoj Perkinsovoj bolestio i zdrastvenim problemima, ponovno predstavili kao iznimnog izvođača. Četvrti nastavak serijala American Recordings iz 2002. naslovljen „American IV: The Man Comes Around“ dao je tek nekoliko izvedbi koje su na tragu ranijih izdanja no Cash je i u njima bio uvjerljiviji od mnogih imena s country mainstreama. Johnny Cash je preminuo od komplikacija izazvanih dugogodišnjim dijabetesom 12. rujna 2003.
Posljednji album s Rickom Rubinom
Peti – i posljednji – od albuma koje je Johnny Cash snimio surađujući s producentom Rickom Rubinom, dostojan je nasljednik prethodnika iz već znamenitog serijala objavljenog na etiketi American Recordingsa. Doduše, s brojkom “5” te zbog činjenice da je iznuđen zavidnom prođom niza kompilacija i niske posthumnih izdanja, “American V: A Hundred Highways” bi se mogao ishitreno gurnuti u krug kramarskih projekata tipične diskografske nekrofilije. Posve krivo. Jer, mada je jedva nešto tanji od album snimljenih u suradnji s Rickom Rubinom koji su mu prethodili, “American V” je bio ne samo još jedan impresivan podsjetnik na Cashov sugestivni vokal već i logična završnica jednog fascinantnog diskografskog projekta. Johnny Cash je, podsjetimo, suradnju s Rubinom započeo još 1994. dosežući, na čuđenje mnogih, u svojim zrelim godinama nakon poduže krize zapanjujuće uzlete.
Skladbe za “American V: A Hundred Highways” započeo je snimati netom nakon završetka rada na “American IV” albumu 2002., a nastavio – unatoč zlogukim predviđanjima te sve većim zdravstvenim problemima – i nakon smrti svoje supruge June Carter. Kao da je, s jedne strane, golemu bol zbog gubitka June – njegove najveće i neprežaljene ljubavi – kanio kanalizirati u glazbu te, kao i mnogo puta do tada sve svoje traume i demone istjerati pjesmom ali također i – svjesno ili ne, nebitno je – snimiti skladbe koje se mogu shvatiti i kao svojevrsni oproštaj “s ključem”.
Posljednje putovanje
Kao neizravne poruke za upućene, za njegovu vjernu publiku ili – čak – za bratstvo kantautora na koje je trajno utjecao. Možda je baš zato i tema odlaska utkana u mnoge od brojeva albuma dajući posebno značenje ionako emocionalnim komadima iznimnih covera poput “If You Could Read My Mind” – inače standarda Gordona Lightfoota, uvodne “Help Me te On The Evening Train”: skladbe neizbježnog Hanka Williamsa.
U potonjoj melankoličnoj baladi, bolnim glasom Cash pjevao o noćnom vlaku koji tijelo voljene supruge u bijelom lijesu odnosi u daljinu. Vlak – omiljena Cashova tema te simbol buntovništva i potrage za slobodom u ovoj je skladbi, ali i Cashovoj vlastitoj “Like The 309”, bio simbol smrti i napuštanja ovoga svijeta. Skladba “Like The 309” – posljednja koju je Cash napisao – zapravo je svojevrsni nastavak Williamsove “On The Evening Train”. Kao da je Cash svima glasno kanio kazati – i to koristeći se istim metaforama – da će nakon June i on sam uskoro na svoje posljednje putovanje.
No, Cash se – poručuje i svojim zadnjim snimljenim skladbama – smrti ne boji. Dapače. Čeka je s mirom u duši i posve spreman. Za album je naime odabrao i tradicionalnu gospel temu “Gods’s Gonna Cut You Down”# koja, iznad ritma na tragu “We Will Rock You”, govori o božanskome gnjevu za grješnike ali i o neminovnosti smrti. Cash je odabirom poručio da je svjestan Boga, Posljednjega suda i vlastite smrtnosti no da se, premda je za života bio grješnik, smrti ne boji. Dapače, vlastitom je autorskim skladbom “I Come To Believe” – potvrdio svoje vjerovanje i nadu da ga na “onome svijetu” čeka novi život.
Točka na i
Je li se Johnny Cash baš tako izravno i s umišljajem u studiju pred Rubinovim mikrofonima opraštao od June i od života ili je za baš takav, naprosto logičan i idealan, završetak serijala zaslužan Rick Rubin posthumnim izborom snimljeno materijala, posve je nebitno. Zapravo, čak i da je snimljen bez želje da bude testament i sa upola slabijim materijalom, “American V” zaslužuje visoke ocjene. Zahvaljujući, pored ostalih i “Love’s Been Good To Me” – standardu Roda McKuena. Skladba je naime u Cashovoj izvedbi – kojoj patina godina i šumno disanje daju autentičnost ispovjedi nakon rovanja po vlastitoj nutrini – postala još jedan emcionalan oproštaj od svoje životne ljubavi June Carter ali i Cashovo veoma osobno povlačenje crte na kraju puta.
I naslov albuma “A Hundred Highways” pozajmljen je iz teksta ove skladbe pa “Love’s Been Good To Me” nije teško prepoznati kao ključni broj albuma, ali i kao točku na “i” fascinantnog peterodjelnog Rubinovog i Cashovog diskografskog projekta. I dostojanstvenog oproštaja od Čovjeka u crnom.
Naslovna fotografija: YouTube screenshot