Na današnji dan 23. travnja 1976. Ramones su objavili nastupni album. Već u ljeto njegovih je četrnaest skladbi – od kojih je ona najdulja “I Don’t Wanna Go Down to the Basement” trajala jedva dvije i pol minute – počelo živjeti nekim svojim životom usko vezanim uz riječ punk. Album objavljen na etiketi Sirea 23. travnja 1976. snimljen je za mizernih 6.400 dolara. Snimljen u produkciji Craiga Leona na ovitku je imao neobičnu crno-bijelu fotografiju grupe (snimla ju je Roberta Bayley iz “Punk” magazina) koja je – baš kao i glazba sama – postala jedan od zaštitnih znakova punkerskog “novog doba”. Posebice nakon što je s nizom drugih sličnih fotografija s istog sessiona objavljena i u trećem broju “Punka” u kojem su The Ramones dobili “cover story” te cementirali jedan od prvih ikonografskih kanona predstojeće “revolucije”. One punkerske.
Izraz punk je, naravno, postojao i ranije kao svojevrsni podžanr garažnog rocka šezdesetih. Vezan uz skladbe poput “Loui Louie” Kingsmana, pjesmu “69 Tears“, Troggse – i himničku “Wild Thing”. Uzgred, riječ punk je baš lijepo legla uz glazbu Ramonesa, ali i himničko proročku “Blank Generation“ još jednog američkog genijalca, Richarda Hella.
Kad je sve započelo?
No je li sve baš počelo objavljivanjem prvijenca Ramonesa? I da i ne jer punk – a o njemu je riječ – kao i svaki žanr ili supkulturni pokret vezan uz glazbene fenomene 20.stoljeća, ima svoje dublje korijene. I predšasnike. U Detroitu i New Yorku. U MC5 i The Stoogies te Velvet Underground u šezdesetima. Sva tri banda su sredinom ili na isteku šezdesetih udarali temelje punku. Navijestivši njegovu žestinu i izravnost u kombinaciji s eksperimentalnom “bukom” i praskavim rockom. The New York Dolls (koje su obožavali i Ramones, Pistolsi i Patty Smith) su stigli nešto kasnije (1971.) sa svojom – pokazalo se vraški utjecajnom – kombinacijom thrash glam-rocka i manijakalno energične svirke.
A onda su, rekoh, stigli Ramonesi. Ili točnije pjevač Joey, gitarist Johnny, basist Dee Dee i bubnjar Tommy. Prvijenac grupe dočekan je uz prave ovacije najutjecajnijeg dijela američke rock kritike. Znani Robert Christgau je u “Village Voiceu” za album napisao da “u trenu otpuhuje sve drugo što možete naći na programima radija”, dok je Paul Nelson u “Rolling Stoneu” ustvrdio da je riječ o projektu “koji je u cjelosti stvoren od ritmičkih brojeva odsviranim takvim intenzitetom kojeg rock and roll nije vidio još od svojih najranijih dana”. U pohvalama koje su pratile album prvijenac Ramones su nazvani “autentičnim američkim primitivcima” koje mora prihvatiti i slaviti američka popularna glazba. Baš kao što je nekoć slavila autentične “primitivce” u likovnim umjetnostima, u književnosti i na filmu. “Primitivizam” o kojem je riječ bila je, naravno, pohvala “najboljem mladom rock bandu na svijetu” odnosno pohvala njegovoj autentičnosti, energiji, iskrenosti ili – ako ćete – povratku na one korijenske vrijednoisti rock and rolla kao glazbe “s ritmom, energijom i stavom”.