Na današnji dan, 16. listopada 1960., rođen je Bob Mould, gitarist, pjevač i autor koji je ostavio ključan trag s grupom Hüsker Dü u osamdesetima, a desetljeća kasnije i s bandom Sugar te samostalnom karijerom.
Trio Hüsker Dü – zajedno s R.E.M. – bili su najznačajnija i najutjecajnija američka post-punk grupa osamdesetih. Premda nikada nisu dobili podršku šire publike, rodonačelnici su spajanja hardcore speed-metala i pop melodioznosti koje su u devedesetima dale komercijalni pop-punk hibrid. Također, predvidjeli su gotovo sve glavne razvojne putove američkog hard corea, uključujući i pojavu grungea, a dokazujući svojim primjerom da je moguće snimati za major izdavače bez gubitka autorskog integriteta, nadahnuli su vodeće protagoniste hard core scene.
Otvorenost eksperimentu i energiju hard corea
Hüsker Dü, početkom osamdesetih, na vlastitoj su etiketi New Alliance objavili nekoliko singlova i nastupni živi album “Land Speed Record”. Žestoki hard core s manijakalnom energijom nauštrb melodije, pa i gitarskih riffova, na idućem “Everything Falls Apart” naslijedili su zameci melodije. Još uvijek bez pravih pjesama – osim thrash verzije Donovanovog “Sunshine Supermana” – album je bio ipak racionalniji i discipliniraniji od prethodnika. Prvijenac na etiketi SST, mini-LP “Metal Circus”, donio je prvi veliki iskorak prema punk-popu zamišljenom kao eksplozivnija verzija Buzzcocksa, a znakovit za novi pravac bio je i singl s coverom Byrdsa “Eight Miles High” s inovativnim spojem psihodelije i hard corea. “Zen Arcade” iz 1984. godine bio je remek-djelo hard corea.
Dvostruki vinilni konceptualni album, podijeljen na četiri stavka-dionice, bio je reprezentativan dokaz autorskih mogućnosti Boba Moulda i Granta Harta – dvaju glavnih autora u bandu. Među skladbama koje su pokazale da je moguće zadržati nekonvencionalnost, otvorenost eksperimentu i energiju hard corea te istovremeno raditi na pop melodiji i posezati za raznorodnim formama – od psihodelije do akustičnih klavirskih brojeva – posebno su se isticali “I’ll Never Forget You”, “Turn On The News”, “Never Talking To You Again” i “Pink Turns To Blue”. I godinu kasnije objavljen “New Day Rising” bio je izuzetan. Hüsker Dü, odnosno Mould i Hart, pišu skladbe s naglašenim melodijama nadahnute popom šezdesetih, no produkcija je imala pečat hard core minimalizma nimalo ne sputavajući izvornu energiju i žestinu grupe.
Neuspješno nametanje široj publici
“New Day Rising” ujedno je bio i prijeloman album za skladateljsku karijeru Boba Moulda, koja se potom kretala uzlaznom putanjom. Sljedeći “Flip Your Wig” iz 1985. najavljen je singlicom “Make No Sense At All”, koja je, kao i većina skladbi na albumu, bila besprijekorni pop odsviran punkerski žestoko. Ipak, unatoč materijalu sa zaraznim melodijama i eksplozivnim gitarama te podršci kritike i kultnog sljedbeništva, Hüsker Dü ni ovim se radiofoničnim albumom nisu uspjeli nametnuti široj publici. “Candy Apple Grey” iz 1986. debitantski je album za Warner Bros. Bio je to očiti pokušaj proboja prema američkim koledž-radijima koji su bili presudni za uspjeh “alternative”. Album nije imao ni jednu slabu pjesmu, no Hartove i Mouldove skladbe sve se više razlikuju.
Potonji je potpisao introspektivne akustične brojeve “Too Far Down” i “Hardly Getting Over It”, nadahnute autorskim iskazom Richarda Thompsona, dok je Hart dao pop brojeve “Sorry Somehow” i “Dead Set On Destruction”. “Candy Apple Grey” nije izborio novu publiku, no od sebe je udaljio negdašnje kultno hard-core sljedbeništvo. “Warehouse: Songs And Stories” oproštajni je vinilni dvostruki album zamišljen i odrađen kao kombinacija power popa, zvuka s ranih albuma Who, psihodelije, eksperimenata s nasnimljenim gitarama, bogatim udaraljkama… te pop blještave produkcije. Premda je najavio put kojim će krenuti megauspješni alter-rock izvođači u osamdesetima, album je ponovno slabo prošao na tržištu, i Hüsker Dü se razilaze.
Samostalna karijera
Nakon razlaza Hüsker Dü, Bob Mould započeo je samostalnu karijeru potpisavši za Virgin i objavivši 1989. izniman nastupni album “Workbook”. Introspektivan materijal kojim su dominirali akustični brojevi – a akustičnoj gitari i klavijaturama dodani su i gudači – imao je melankoličan ugođaj i melodije na tragu harmonija Byrdsa, uz povremene bljeskove eksplozivnog gitarskog rock zvuka kao u “Whichever Way The Wind Blows”. Premda je dobio odlične kritike, “Workbook” nije imao veći uspjeh na tržištu. Godinu kasniji “Black Sheets Of Rain” pokušao je sa starom formulom žestokog gitarskog zvuka na tragu Hüsker Dü, no komercijalni uspjeh ponovno izostao.
Nakon akustične lo-fi turneje, shvaćajući da je prilika možda došla zbog golemog utjecaja Hüsker Dü na novu grunge scenu, Mould je 1992. osnovao Sugar i objavio nastupni album “Copper Blue”. Prvijenac grupe, u kojoj su se uz Moulda našli basist David Barbe i bubnjar Malcolm Travis, dao je čvrsti hardcore-pop s mračnim tekstovima, solidnom melodijom i energijom. Skladba “If I Can’t Change Your Mind” našla se na Top 30 singlu, a album je bio britanski hit. Mini album “Beaster” iz 1993. donio je snimke sa sessiona za “Copper Blue” koje su dobile nove slojeve gitarske distorzije, no izostao je očekivani uspjeh. “File Under: Easy Listening” iz 1994. bio je slabiji od prethodnika, no ponovno su se ispod eksplozivnih gitara našle pop melodije kao u skladbama “Your Favorite Thing” ili “Can’t Help You Anymore.”
Povratak u stare dane
Raspustivši Sugar 1996., objavio je “Bob Mould”, vrlo dobar autorski projekt koji nije imao čvrstu “rokersku” produkciju poput Sugar, ali je bio daleko i od negdašnjeg lo-fi-ja. Bio je to daljnji iskorak prema singer/songwriter “uradi-sam” poetici, no Mould je jednaku pažnju posvećivao melodiji, sve provokativnijim tekstovima i gitarskom zvuku. “The Last Dog & Pony Show” iz 1998. donio je uspeli balans između akustičnih balada i žestokih rockerskih brojeva, duhovite skladbe poput “Megamanic,” u kojoj se poigrava i rapom, te vrhunskog autorskog materijala. Tri godine kasniji “Modulate” bio je, pak, potpuno promašen projekt realiziran kompjutorima i elektronikom, no “Body Of Song” iz 2005. ponovno je donio povratak gitare i solidnih skladbi.
“District Line” iz 2006. bio je povratak na stare dane alter rocka u viziji bliskoj Hüsker Dü no sa vocoderima i diskopidnim elementima u pojedinim brojevima, što je ostalo kao poputbina Mouldove post-Sugar diskografije. Dvije godine kasniji “Life And Times” donio je raskošne melodije na tragu materijala Sugar i balade, trasirajući još jedan Mouldov stilski zaokret. Slijedio je 2012. album “Silver Age,” prvi na novoj etiketi Merge još više naslonjen na zvukovnicu Sugara, a potom dvije godine kasnije jednako uvjerljiv “Beauty & Ruin”. Plodnu seriju više no solidnih albuma nastavili su “Patch The Sky” (2016.), “Sunshine Rock” (2019.) s poslovičnim spojem energetskog materijala i pop melodioznosti. Kao čista suprotnost 2020. došao je “nabrijan,” gnjevan i politiziran “Blue Hearts”.
Naslovna fotografija: YouTube screenshot