The Band su imali značajan utjecaj na glazbenu scenu šezdesetih i sedamdesetih godina, preskakali su žanrovske prepreke i ostavili su inspirativnu glazbenu baštinu. Početak njihova glazbenog djelovanja datira još iz 1959. godine kada su, sve do 1963., nastupali kao pratnja rock pjevaču Ronnieju Hawkinsu pod imenom The Hawks. Članovi tog sastava bili su Levon Helm, Rick Danko, Robbie Robertson, a kasnije su im se pridružili Garth Hudson i Richard Manuel. U ljeto 1963. godine, The Hawks su prekinuli suradnju s Hawkinsom, već tada poznatim rock and roll koncertnom atrakcijom, te su nastupali pod imenima Levon & The Hawks i Canadian Squires.
Zahvaljujući Johnu Hammondu Jr.-u, The Hawks su upoznali Boba Dylana koji je, nakon nastupa Robertsona i Dankoa na njegovom koncertu 1965. u Forest Hillu, New York, angažirao cijelu grupu kao svoj prateći bend. Prva turneja na kojoj su nastupali kao Dylanova pratnja nije bila najbolja, budući da je Helm ubrzo napustio grupu. Međutim, na nagovor Dylanovog menadžera Alberta Grossmana, preostali članovi su se pridružili Dylanu u Woodstocku, gdje su nastali sessioni koji će dijelom biti objavljeni kao »Basement Tapes«.
Potvrda Robertsonovog talenta
Njihov debitantski album “Music From Big Pink” iz 1968. godine već je na početku njihove karijere pokazao da su The Band nekonvencionalni. Album je bio izvan standarda tadašnjeg diskografskog izdavaštva, otvarajući se baladom “Tears Of Rage”, a na cijelom albumu nije bilo nijednog gitarskog sola. Bio je to čudan spoj eklektičnih vokalnih harmonija i rokerskog naboja. The Band su tada predstavili jedinstveni “kolektivni zvuk” s glazbenim sklonostima članova koje su uključivale razne žanrove kao što su folk, blues, R&B, klasična glazba i rock and roll.
Album “The Band”, koji je izašao godinu kasnije, potvrdio je Robertsonov skladateljski talent i vokalne kvalitete trojice glazbenika: gitarista Robertsona, basista Ricka Danka i bubnjara Levona Helma. Pjesme poput “The Night They Drove Old Dixie Down”, “Up On Cripple Creek”, “Across The Great Divide” i “Rag Mama Rag” postale su standardi s tog albuma, a kasnije su se našle na svakoj kompilaciji The Banda.
Uslijedili su brojni albumi
Nakon toga, slijedili su albumi poput “Stage Fright” iz 1970., koji je bio naglašenije rokerski i mračniji od prethodnih, te “Cahoots” iz 1971. koji je bio slabiji autorski album, ali je imao reprezentativne skladbe poput “Life Is A Carnival”. No, s “Cahoots” se naziralo zasićenje, slabljenje prijateljskih veza unutar benda i ulazak u kreativnu krizu.
“Rock Of Ages” je bio njihov najbolji koncertni album, a “Moondog Matinee” iz 1973. bio je album s R&R coverima iz pedesetih i ranih šezdesetih godina koji su rutinirano odrađeni u studiju. “In Concert” iz iste godine bio je osrednji koncertni album koji su snimili kako bi ispunili obvezu prema diskografskoj kući.
“Northern Lights – Southern Cross” iz 1975. godine donio je novi studijski materijal The Banda nakon četiri godine. Na tom albumu su se istaknule skladbe poput “Ophelia”, “It Makes No Difference” i posebno “Acadian Driftwood”, koje su bile iznimni primjeri Robertsonovog autorskog rukopisa. Album je bio snimljen s novom revolucionarnom studijskom tehnologijom na 24 kanala i s upotrebom sintesajzera.
Posthumni album
“The Last Waltz” je bio osebujan projekt koji je najavljen i ostvaren kao spoj tribute albuma, kolekcije najvećih uspjeha i soundtracka iznimnog dokumentarca koji je režirao ugledni filmaš Martin Scorsese. Na pozornici Winterlanda u San Franciscu, na kojoj je snimljen “posljednji valcer” i oproštajni koncert The Banda 1977., pojavili su se Dylan, Dr. John, Neil Young, Emmylou Harris, Eric Clapton, The Staples, Neil Diamond, Paul Buterfield, Ronnie Hawkins, Van Morrison, Joni Mitchell, Muddy Waters i mnogi drugi, zajedno s The Bandom, čineći izvanredan hommage.
Album “Islands” bio je “posthumni” album objavljen nakon najave razlaza benda i “Last Waltz” koncerta, kao obveza prema diskografskoj kući. Iako neočekivano, album je donio iznimnu izvedbu standarda “Georgia On My Mind” s vokalom Richarda Manuela.
Kraj jednog od najutjecajnijih bendova
The Band se ponovno okupio 17 godina nakon “Last Waltza”, ali bez Robertsona, koji je imao uspješnu samostalnu karijeru, i preminulog Richarda Manuela. Tijekom tog razdoblja, izdali su albume poput “Jericho” (na kojem su se našle pjesme Brucea Springsteena i Dylana), “High In The Hog” i “Jubilation” (s gostima Johnom Hiattom i Ericom Claptonom), ali nisu uspjeli doseći svoju nekadašnju kvalitetu. Smrt Ricka Danka u prosincu 1999. označila je kraj priče jednog od najutjecajnijih bendova u povijesti rock glazbe.
Nakon razlaza benda, Robbie Robertson je objavio svoj prvi samostalni album “Robbie Robertson” 1987. godine, punih 11 godina nakon razlaza s The Bandom. Album je sniman tijekom tri godine uz pomoć Danko i Hudsona iz bivšeg benda, kao i uz sudjelovanje U2, koji su bili uključeni u pjesme “Sweet Fire Of Love” i “Testimony”, te Petera Gabriela u pjesmama “Fallen Angel” i “Broken Arrow”. Na albumu su se našli glazbeni motivi koji istražuju indijansko nasljeđe i pitanje vlastitih korijena, a također su se istaknule pjesme poput “Somewhere Down The Crazy River”, “Showdown At The Big Sky” i “Broken Arrow” koje su slijedile stil The Banda.
Okretanje filmskoj glazbi
Njegov sljedeći album, “Storyville”, sniman u New Orleansu u suradnji s glazbenicima iz Neville Brothers, objavljen je četiri godine kasnije. Album je bio posvećen glazbenoj tradiciji New Orleansa i sadržavao je brojeve koji su se ispreplitali s bluesom, R&B-om i gospelom, s Robertsonovim narativnim vokalom. Unatoč pozitivnim kritikama i solidnoj prodaji, album nije vratio Robertsona u mainstream ni ga promovirao kao novu rock zvijezdu, pa se on okrenuo filmskoj glazbi.
Nakon soundtracka “Music For The Native Americans” (1994.), bilo je jasno da će i sljedeći album Robbieja Robertsona, “Contact From The Underworld Of Red Boy”, istraživati emocionalnu dimenziju “indijanskog pitanja”. Album je kombinirao roots-ambientalni materijal s bogatim elektroničkim ritmovima koji su proizašli iz suradnje s DJ-evima i producentima Howiem B i Mariusom de Vriesom. Središnja pjesma albuma bila je “Sacrifice”, koja se glazbeno, tekstualno i emocionalno bavila pričom Leonarda Peltiera, Indijanca osuđenog na 22 godine zatvora zbog sumnjive umiješanosti u ubojstvo dvojice FBI-jevih agenata.
Tijekom 2000-ih, Robertson je povremeno izdavao albume visoke kvalitete koji su bili dostojni slavnih vremena The Banda. “How To Become Clairvoyant” objavljen je 2011. godine, a “Sinematic” 2019. godine.