Na današnji dan 3. srpnja 1969. u 27. godini života tragično je stradao Brian Jones – jedan od utemeljitelja Rolling Stonesa – utopivši se u bazenu tijekom ponoćnog plivanja pod utjecajem opijata i alkohola. Kako je to svojedobno zapisao Robert Christgau, Rolling Stones su na razmeđu šezdesetih i sedamdesetih bili naprosto neizbježna “referentna točka” rock and rolla te simbol bujajuće pop kulture. Zašto? “Doseg Beatlesa bio je preširok – voljeli su ih i roditelji. Dylanov je pak bio preuzak – kao proizvod američkih bohemskih krugova, bio je suzdržan prema masovnoj kulturi i ostao izvan njezina dosega od polovice šezdesetih do samog konca desetljeća. The Who i Grateful Dead pojavili su se prekasno da bi se nametnuli kao pop kulturni mit,” tvrdio je s pravom Christgau.
Stonesi su doista predvođeni Jonesom imali “sve”: aureolu buntovnih odmetnika od konvencija “kulture odraslih”, gard nastavljača tradicije Chucka Berryja i Muddyja Watersa, vjerodajnice prvoboraca i uvjerljivost rock inovatora. Nastupni album “The Rolling Stones” objavljen je 16. travnja 1964. na etiketi Decca, a mjesec dana kasnije, s promijenjenim rasporedom pjesama, i u SAD pod bombastičnim nazivom imenom “England’s Newest Hit Makers”. Sniman u londonskim Regent Sound Studios početkom godine u produkciji tadašnjeg menadžera Andrewa Loog Oldhama i Erica Eastona, donio je covere standarda kao najbolju potvrdu sklonosti banda za rhythm and blues.
Potvrđenu doduše i godinu ranije snimkama Berryjeve “Come On” i “I Wanna Be Your Yan” Lennona i McCartneya. Jedini autorski broj potpisan s Jagger-Richards bila je “Tell Me (You’re Coming Back)”; skladba s prepoznatljivim učinkom Briana Jonesa kao, vokalima i strukturom pjesme, tipičan proizvod britanskog Mersey beata ranih šezdesetih na tragu Garyja & The Pacemakersa… Drugi autorski prilozi, skladbe “Now I Got A Witness” – rhythm and bluesom nadahnut instrumental s usnom harmonikom i gitarskim solom te na tragu “Memphis Tennessee” Chucka Berryja, i slična (danas bismo rekli garažna) stilizacija “Little By Little” s Jaggerovom harmonikom, potpisani su kao djelo Nanker & Phelgea.
Tri autorske skladbe Jaggera i Richardsa
Riječ je o tada korištenom “kolektivnom pseudonimu” za autorski rad banda. S druge pak strane “Mona”, “I Just Want To Make Love To You”, “Route 66”, “Walking The Dog”… bili su još očitija slika Stonesa do srži inficirnih rhythm and bluesom. Zbog uspjeha prvijenca u Americi je iste godine objavljen (drugi američki) studijski “12 × 5”. Riječ je o proširenom izdanju EP-ja “Five By Five” koji je u Britaniji objavljen nakon prvijenca. Naime, pet brojeva s EP-ja (autorske “Empty Heart” i “2120 South Michigan Avenue” potpisane s Nanker & Phelge te coveri) dobili su još sedam skladbi među kojima i “It’s All Over Now”, cover broja Bobbyja Womacka i prvi engleski hit Stonesa te jednu od alternativnih verzija zimzelene “Time Is On Your Side”.
Drugi album “The Rolling Stones No.2” izlazi 1965. naslanjajući se izravno na uspješnu (i komercijalno prihvaćenu) formulu prethodnika s obiljem covera rhythm and bluesa. No album je dao i tri autorske skladbe Jaggera i Richardsa: “What A Shame”, “Growing Up Old” (koja se našla na albumu “12 X 5”) te “Off The Hook”. S američkog albuma uključena su i tri covera: spomenuta “Time Is On My Side”, “Under The Boardwalk” i “Suzie Q”. Album je prošao sjajno na engleskom tržištu svjedočeći o narasloj popularnosti Stonesa pa je deset tjedana proveo na vrhu rang liste te bio jedno od najprodavanijih izdanja te godine.
“The Rolling Stones Now!” iz ožujka 1965. bio je pak američko izdanje objavljeno dva mjeseca nakon britanskog izvornog “Rolling Stones no.2” te je, kao svojevrsna kompilacija iliti pastiš britanskih albuma – jedan od najboljih među nastupnim vinilima nastalim pod izravnim utjecajem R&B-a. Album je – vrijedi podsjetiti – dao doista iznimne R&B i soul covere poput “Monae” Boa Diddleya, “Pain In My Heart” – skladbu znanu s repertoara Marvina Gayea, još jednu temu neizbježnog Chucka Berryja (“You Can’t Catch Me”), “Somebody To Love”, “Down Home Girl”… te superiornu izvedbu Dixonovog bluesa “Little Red Rooster” s izvrsnom slide gitarom Briana Jonesa.
Treći britanski i četvrti američki album “Out Of Our Heads” objavljen 30.srpnja 1965. bio je prvi album na kojemu su se izvornici Jaggera i Richardsa mogli mjeriti s coverima. I dalje je temelj autorskog iskaza bio praskavi R&B i blues s naglaskom na gitarama no Richardsov riff za “(I Can’t Get No) Satisfaction” te uvod u “The Last Time” bili su pravi burevjesnici. Ujedno oba broja i prvi veliki hitovi Stonesa s potpisom Jagger/Richards. Dvojac je napisao četiri od dvanaest brojeva objavljenih na engleskom izvorniku (šest ih se našlo na američkom izdanju koje je uključilo i “Satisfaction”). I ovaj je album producirao Oldham, a Stonesima su se na snimanju pridružili stari suradnik i bivši član banda Ian Stewart te (svačiji) omiljeni suradnik Jack Nitzsche.
Album je dospio na TOP 5
Album “December’s Children (And Everybody’s)” iz samog kraja 1965. bio je pak peti američki album Stonesa. Mada je imao mahom skladbe već objavljene na engleskim izdanjima donio je i tri ranije neobjavljena broja: “Look What You’ve Done”, jednu od verzija “As Tears Go By” te autorsku “Blue Turns To Grey”. Bio je to zavodljiv broj sa odličnim zvečećim gitarama i već prepoznatljivim rukopisom Jaggera i Richardsa. Nije ga teško danas prepoznati i kao moguće nadahnuće za neke brojeve Velvet Undegrounda ili (čak) “Here Comes Your Man” Pixiesa. Album je, naravno, u SAD-u bio uspješan i dospio na Top 5 iako ga je kritika (s pravom) nazvala “kolekcijom pjesama”, a ne zaokruženim „pravim“ albumom. Uspjehu albuma svakako je doprinio i drugi No.1 singl Stonesa u Americi, skladba “Get Off My Cloud”. Također i veliki hit u Britaniji te u kontinentalnoj Europi. Hitovi su se počeli nizati kao na traci: njihova verzija “As Tears Go By” koju su ranije prepustili Marianne Faithfull, “19th Nervous Breakdown”… samo su neki od njih.
Bio je to, dakako, tek početak. “Aftermath” (koji se izvorno trebao zvati “Could You Walk On The Water?”) objavljen je 15. travnja 1966. u Velikoj Britaniji, a u lipnju – kao već šesti album Stonesa – i u Americi. Dakako, po običaju, sa drugačijim sadržajem jer je četiri izvorna broja “zamijenio” hit “Paint It Black”. “Aftermath” kao prvi album s originalnim materijalima bio je prvo neprijeporno remek djelo. Stonesi su na albumu ne samo potvrdili autorsku i izvođačku zrelost već čvrsto cementirala buntovan i opaki rokerski image. Skladbe s američkog izdanja poput “Paint It Black” – u kojoj se našla i doza dylanovske poetike te psihodelije s revolucionarnim Jonesovim korištenjem sitara, klasični rock brojevi poput “Mother’s Little Helper”, “Under My Thumb” – koja je, ponovno zbog Jonesa, imala jazzy utjecaje i marimbu u uvodu, sjajna (i elegantna) folkom ozračena “elizabetinska” balada “Lady Jane” ili pak 11-minutni proto-psihodelični blues jam u temi “Goin’ Home” (uz “House Of The Rising Sun” Animalsa jedan od prvih rock brojeva dužih od tradicionalne trominutne pop pjesme), ostali su upisani kao iznimni komadi diskografije šezdestih.
Loša kvaliteta snimki
Nakon trijumfalne (već pete) američke turneje 1966. i kasnijeg pojavljivanja na Ed Sullivan showu (znakovitog jer tamo nije bilo Briana Jonesa) na jesen samo za američko tržište izlazi koncertni “Got Live If You Want It”. Na promotivnom foto sessionu band se fotografirao u ženskoj odjeći (s Billom Wymanom u invalidskim kolicima odjevenim u žensku uniformu te s make upom), no album je na kraju ipak imao konvencionalan omot. Takav je bio i sadržaj: loša kvaliteta snimki kojima su dodane i neke studijske izvedbe covera sa zaklamanim glasovima publike. Album je stoga bio zanimljiviji kao (kakav takav) dokument i kolekcionarski primjerak nego li po kvaliteti materijala.
“Between The Buttons” objavljen 20. siječnja 1967. bio je prilično eksperimentalan album, ali i projekt na kojem je Brian Jones – nekoć glavni kreator gitarskog zvuka – mahom (osim u “Let’s Spend The Night Together” i “Please Go Home”) napustio gitaru. Na albumu je naime svirao marimbu, orgulje, vibrafon, trubu, trombon, kazoo… očito sve više zaokupljen “soundom” pa je gotovo sve gitarske dionice – i solo i ritam gitare – odsvirao Keith Richards. Najavni singl donio je dva nova klasika: “Let’s Spend the Night Together” i “Ruby Tuesday”, no ona se, po već ustaljenoj praksi britanskih diskografa, nisu našla na albumu. I bez njih album je dospio do trećeg mjesta rang lista i – s obje strane Atlantika – pobrao odlične kritike.
Otvorio ga je “Yesterday’s Papers” s dramatičnim tomovima, Brianovim ksilofonom, Nitzscheovim čembalom ali i uz distorzirane Keithove gitare. U skladbi se javljaju i oni osebujni pozadinski vokali koji su bljesnuli na “Sympathy For The Devil”. U “My Obsession” – tipičan rocker s boogie klavirom – uvodi odlična “mukla” Keithova gitara dok je “Back Street Girl” nježna folky balada naslonjena na ozračje “Lady Jane”. Otklon od klasičnog rock iskaza naglašen je čembalom, harmonikom i vibrafonom. Bio je to za dio kritičara “ultimativan dokaz” tranzicije Stonesa s bazičnog rhythm and blues/rock iskaza prema “mekšem” melodioznijem materijalu što, zapravo, nije mnogo daleko od istine. No već slijedeća “Connection” (nekoć popularan koncertni broj) donijela je “bazični rock” uz naklon prema Chucku Berryju (s gitarama) te klavir Nitzschea i Brianove orgulje. One otvaraju još jednu netipičnu laganicu ozračenu južnjačkim soulom “She Smiles Sweetly” dok je zaključni broj na A strani “Cool, Calm And Collected” – žovijalan music hall/ragtime. Posve netipičan broj za Stonese i možda nadahnut sličnim temama Beatlesa ili Kinksa.
Neobični svat u diskografiji
Drugu stranu albuma otvara “All Sold Out” na starom tragu s odličnim gitarama Keitha Richardsa. Takva je i “Please Go Home” sa starim diddleyevskim pečatom (posebno s tomovima Charliea Wattsa) i gitarama na tragu covera “Mona”. “Who’s Been Sleeping Here?” ima nešto od atmosfere kasnijih zgoditaka “Angie” ili “Wild Horses” uz Nitzscheov klavir, Jaggerovu usnu harmoniku i dašak countryja. “Complicated” – s fuzz gitarom – i Wattsovim već patentiranim bubnjanjem još jedan je rocker, a “Miss Amanda Jones” novi povratak korijenima s rhythm and blues/rockabilly brzacom na tragu “It’s Only Rock And Roll”, ali i blues boogiea i mrvica countryja. Zaključna “Something Happened To Me Yesterday” ponovo je ulazak u za Stonese neobičan prostor music halla uz trubu, tubu i trombon Briana Jonesa. “Between The Buttons” je neobičan svat u diskografiji Stonesa no u svakom slučaju izniman album. Valja ga naprosto slušati bez ikakvih predrasuda, posebice američko izdanje s dva vanvremena broja s britanske hit singlice: “Let’s Spend The Night Together” i “Ruby Tuesday”.
Tko zna kojim bi smjerom Stones nastavili da u vrijeme haranja spomenutog singla američkom i europskim rang listama nije Stones zakačio “narkotički skandal” s racijom u Keithovom domu i tabloidno obilato pokrivenim sudovanjem Richardsu, Jaggeru i Marianne Faithfull zbog posjedovanja narkotika. Dok je afera još zaokupljala pažnju medija, Stones odlaze u Maroko, a Brian Jones u bolnicu zbog problema s astmom. No, i njega stiže optužba za narkotike pa 1967. Stonesi cijelu godinu imaju okapanja sa zakonom. Kao svojevrsni sarkazam snimaju sjajnu psihodeličnu “We Love You” i “Dandelion” – singl koji je dospio na britanski Top 10 i američki Top 15. “We Love You” je bio izuzetno zanimljiv broj sa zvukom teških koraka i zalupljenih (zatvorskih) vrata, nakon čega kreće mantrički klavirski riff, praćen gugutavim Wymanovim basom te “zbornim pjevanjem”. Kud ćeš boljeg “komentara” na okapanja benda sa zakonom i prijetnjama dugih zatvorskih kazni.
Album je za jedne remek-djelo psihodelije
Otpuštanje Oldhama kao menadžera (i producenta) prethodi ulasku u studio gdje Stonesi prvi put u vlastitoj produkciji snimaju “Their Satanic Majestic Request”. Zapravo, nastavljaju rad na albumu čije je snimanje započelo još u siječnju (objavljen je u prosincu 1967.), no prekidano suđenjima i izbivanjima iz Londona. Stonesi su, baš kao i većina bendova s obje strane Atlantika, zahvaćeni psihodelijom, u studiju eksperimentirali uvođenjem brojnih novih instrumenata (i gostiju), pa i tada nezaobilaznog melotrona. Po riječima samog Jaggera, to je dovelo do gubitka fokusa i nesnalaženja u studiju, pa je rezultat bio “obilje smeća na albumu”. Do danas album je za jedne remek-djelo psihodelije, a za većinu pak “nesporazum” koji je dao mnogo praznog hoda, ali i nekoliko veličanstvenih brojeva. Unatoč tome, bio je (doduše kratko) i novi hit album, pa se u Britaniji uspeo do 3., a u Americi do 2. mjesta rang-lista. Prodaja je nakon par tjedana jenjala, jer je album ipak mahom ocijenjen kao blijedi pokušaj šlepanja za “Sgt. Pepperom”. No, vrijeme mu je sklono, pa u retrospektivnim čitanjima mnogo bolje prolazi i skreće veću pažnju na bisere. Recimo, rasna psihodelična “Citadel” je obdarena odličnim Keithovim gitarskim učincima, ali i zanimljivom zvučnom slikom s Brianovim melotronom, flautom, saksofonom i amplificiranim cimbalom. Pravi psihodelični zgoditak je “She’s A Rainbow”. Gudačke aranžmane je potpisao John Paul Jones, a klavir svirao Nicky Hopkins, što uz Brianov melotron, Keithovu električnu i akustičnu gitaru te čelestu stvara neobičnu, ali upečatljivu zvučnu sliku. Skladba počinje uličnim dovikivanjem, a glavnu temu/motiv uvodi nježan klavir, kojeg kasnije zamjenjuju i čelesta i gudači. Valjda nadahnut i “Sgt. Pepperom”, završetak albuma donosi “kakofoniju” gudača, ali i pozadinske vokale na tragu dječjeg pjevanja. Naravno, na albumu se našla i “2000 Light Years From Home”. Zacijelo je to i najpoznatiji psihodelični broj Stonesa s onim znanim avangardnim uvodom melotrona i kasnijim zavijajućim “svemirskim” zvucima theremina (elektroničkog glazbala), uz “rovanje” Keithove gitare i basa.
Godinu dana nakon “Their Satanic Majestic Request”, u prosincu 1968., najavljen sjajnim singlom “Jumping Jack Flash” (po volji i na oduševljenje svih kojima nije legao psihodelični eksperiment), izlazi “Beggars Banquet”. Na albumu – kojeg je kritika nazvala posvetom svim izgnanicima i društvenim otpadnicima, te pravim soundtrackom ulične rebelije – našla su se i dva nova klasika: neizbježni koncertni standardi “Sympathy For The Devil” te “Street Fighting Man”. Cijeli je album, premda lišen pretencioznih konceptualnih okvira, bio tematski zaokružen projekt s gnjevnim tekstovima i eksplozivnom glazbom. Prava je šteta što se na albumu nisu našla i dva utjecajna i uspješna singla. “Jumping Jack Flash” je naime najavio album, a “Honky Tonk Woman” – objavljen u srpnju 1969. – kao da je zaključio njegovu radijsku eksploataciju. “Beggars Banquet” je kritika prihvatila s oduševljenjem, baš kao i publika koja ga je dovela na američki i britanski Top 5, ali i na vrh rang lista diljem Europe. Album je bio po mnogočemu poseban. Bio je to posljednji album na kojem je za života prisutan Brian Jones, iako njegov učinak u studiju kao gitariste (izuzetak je odlična svirka slide gitare u “No Expectations”) nije bio velik. Naime, gotovo sve gitare je odsvirao Keith Richards. Bio je to i prvi album u produkciji Jimmyja Millera, a i na ovom albumu klavijature je mahom svirao Nicky Hopkins. “Beggars Banquet” (čiji je izvorni omot imao fotografiju grafita iz javnog zahoda; kasnije objavljenu kod reizdanja albuma na CD-ima) je otvorio novo glazbeno poglavlje sa zamjetnim utjecajem američke “roots” glazbe, povratkom na izvorni rhythm and blues/blues rock, no uz nove glazbene eksperimente uvođenjem azijskih glazbala, te latino i afričkih ritmova.
Postao je ravnopravni član Stonesa
Remek djelo Rolling Stonesa “Let It Bleed” objavljeno je 5. prosinca. Rolling Stones su “Let It Bleed” (kojeg je producirao Jimmy Miller) snimali u londonskom Olympicu, te studijima Elektra i Sunset Sound u Los Angelesu od veljače do srpnja, te tijekom listopada i studenog 1969. godine. Bilo je to turbulentno razdoblje za bend zbog golemih problema Briana Jonesa s narkoticima, njegove nepouzdanosti, čestog odsustva iz studija, te nezadovoljstva smjerom kojim su Jagger i Richards vodili Stonese. Zapravo, snimanje skladbe “You Can’t Always Get What You Want” započelo je još u studenome 1968., prije objavljivanja albuma “Beggars Banquet”, no prekinuto je i nastavljeno u veljači. Jonesovo odsustvo iz studija, ali i nezainteresiranost ili nemogućnost da se kao multiinstrumentalist i gitarist čije su međuigre s Keithom bile zaštitni znak benda ozbiljno uključi u projekt, doveli su do njegova izbacivanja iz grupe. Na albumu su se stoga našle samo dvije skladbe na kojima je svirao, i to, znakovito je: citru na “You Got The Silver” i udaraljke na “Midnight Rambleru”. Richardsu koji je uglavnom sam odsvirao sve gitare, pridošli novi gitarski partner bio je Mick Taylor – sjajan blues gitarist izašao iz škole Mayallovih Bluesbreakersa.
Doduše, Taylor je, osim nekih kasnijih nasnimavanja u završnoj fazi nastanka albuma, svirao na samo dva broja albuma: u “Country Honku” i “Live With Me”, no postao je ravnopravni član Stonesa tek slijedećeg albuma. Na “Let It Bleed” Stonesi nastavljaju slijediti pravce “Beggars Banqueta” i prijeđenog putokaza “Jumping Jack Flasha”. Album je donio još mračniju, očajnički nastrojenu glazbu koja je reflektirala kraj šezdesetih godina i sve što se događalo. Od početne “Gimme Shelter” s izvrsnim vokalom Merry Clayton, koja je svojim pratećim vokalom učinila taj broj jednim od najimpresivnijih uopće, preko “Love In Vain” (prema obradi Roberta Johnsona), “Midnight Ramblera” i “You Can’t Always Get What You Want”, album je pun klasičnih brojeva koji su postali nezaobilazan dio njihovog koncertnog repertoara. Doduše, i na ovom albumu Stonesi se odaju eksperimentiranju, pa tako završni broj albuma “You Can’t Always Get What You Want” ima bogatu instrumentalnu podlogu: klasični orkestar, zbor dječaka i orgulje. Također, za album “Let It Bleed” pridružuje im se i istaknuti session glazbenik Nicky Hopkins na klaviru.