Na današnji dan, 7. studenog 2016., preminuo je Leonard Cohen. Osamdesetdvogodišnji pjevač, pjesnik i skladatelj preminuo je u svom domu u Los Angelesu, “znajući da je završio, po vlastitom mišljenju, jedan od svojih najboljih albuma”, kako je to za “Rolling Stone” kazao njegov sin Adam. Cohen je otišao kao i David Bowie ili pak Johnny Cash, oprostivši se od života i publike na najbolji mogući način – sjajnim novim albumom. Kao i Bowie, objavio ga je taman na svoj rođendan (21. rujna).
(Tek) četrnaesti studijski album u dugovječnoj karijeri “You Want It Darker“, koji je u dućane stigao u vrijeme polemika o Dylanovoj Nobelovoj nagradi za književnost, nije bio samo fascinantan “oproštaj”, već i čvrst dokaz značaja i vrijednosti Cohenovog glazbenog, interpretativnog i nadasve poetskog (literarnog) rukopisa. S jedne strane on je trijumf onog “klasičnog” Cohenovog rukopisa koji je bljesnuo na prvijencu starom gotovo pedeset godina (Songs Of Leonard Cohen je objavljen 1967.), ali i zapanjujuće svježine.
Otkrivanje novih slojeva
Koji mjesec nakon objavljivanja albuma i njegov naslov, “You Want It Darker” i teme u kojima se govori o smrti i smrtnosti može se čitati kao žalobno oproštajni projekt, no s druge strane, tu su bile i neke nimalo turobne pjesme, kao vjera da smrću nije baš sve gotovo. Nekoć uvjereni budist Cohen, koji se 1995. povukao u izolaciju kalifornijskog samostana uzevši znakovito monaško ime Jikan – Tišina, zacijelo je imao svoje viđenje života poslije smrti, no i za nas koji mislimo drugačije, oproštajni album otkrivao je slojeve koji su sve samo ne materijal glazbenika koji zna da će uskoro postati član “društva mrtvih pjesnika”.
Cohen je bio “late bloomer”, pa je prvijenac objavio kad mu je bila trideset i treća, no njegova diskografska karijera ima frapantne sličnosti s onom Boba Dylana ili Johnnyja Casha. Čiji su albumi “u poznim godinama” – kod Dylana je taj niz započet 1987. nakon suradnje s Danielom Lanoisom, a kod Casha fascinantnim nizom “American Recordings” albuma suradnje s producentom Rickom Rubinom – imali autorsku i izvođačku uvjerljivost kao i najznačajniji radovi iz prošlih dekada.
Povratak u javnost najprije albumom “Dear Heather” iz 2004., medijski obilato pokrivenog sudskog spora s bivšim menadžerom koji je “zamračio” pet milijuna dolara dok je Cohen bio u budističkoj izolaciji, biografsko/koncertni film Liana Lunsona “Leonard Cohen: I’m Your Man” iz 2006., a potom i koncertna senzacija album “Live in London” kao snimka s povratničke turneje iz 2008., koja je na 84 koncerta okupila više od sedamsto tisuća fanova, pokazali su i razmjere vjernosti stare publike i atraktivnost Cohenovog materijala za nove generacije.
Nikada nije bio zvijezda za masovniju publiku
Cohen je doduše još na koncu šezdesetih i početkom sedamdesetih imao kultnu sljedbu, bio je pjesnik i skladatelj, izniman interpretator kojeg su voljeli i štovali gotovo svi singer/songwriteri; jedan od onih vraški utjecajnih poput Dylana i Paula Simona. No, za razliku od potonje dvojice, nikad u prvim desetljećima karijere nije bio zvijezda za masovniju publiku. Bio je intimistički pjesnik kojeg su voljeli odabrani. Dvijetisućite su sve promijenile.
Kao da je introspektivni pjesnik postao “javna površina”, jer je uz silnu koncertnu aktivnost uslijedio i album novog materijala. “Old Ideas” (iz siječnja 2012.) skočio je na Top 5 britanskih i američkih rang lista te osvojio Europu kao “broj jedan”. Bio je to sjajan album koji je zapravo bio i svojevrsni nastavak tema koje je 2004. snimio na prethodnom studijskom projektu “Dear Heather”; albumu koji je imao bitno slabiju recepciju kod publike i kritike. Baš kao i devet godina stariji “Various Positions” s kojeg su iscijeđena dva veličanstvena broja – izlišno je i kazati zastupljena na novom koncertnom materijalu – “Dance Me To The End Of Love” i “Hallelujah” ili pak “I’m Your Man”, kojem je stara publika – unatoč novom zgoditku “First We Take Manhattan” – zamjerila posezanje za “modernijim glazbenim teksturama”.
Ponovni ulazak u studio
Nova svjetska turneja bila je i novi uspjeh, a Cohen ponovo ulazi u studio i 2014. objavljuje “Popular Problems” kao novi autorski zgoditak. Na njemu su se našle i neke stare teme, poput “Born In Chains”, no album je donio sjajne nove zgoditke i, dakako, novi komercijalni uspjeh. Uslijedila je nova turneja, koncertni “Live In Dublin”, a za njim još jedan “dokument s ceste” – “Can’t Forget: A Souvenir of the Grand Tour”. Cohen pak nije gubio vrijeme, znajući valjda da mu ga i nije mnogo preostalo, i nakon turneje ponovo je ušao u studio te, uz produkciju sina Adama, snimio, pokazalo se, oproštajni projekt.
Zašto je Cohen bio i ostao tako utjecajan? I tako nepodložan promjenama ukusa publike, stilskim infekcijama, diktatima pop tržišta? Svakako i zbog toga što je u svijet popularne glazbe i rocka uopće ušao u ozbiljnim godinama, kao pjesnik i već realizirani pisac (prije objavljivanja prvijenca objavio je zbirku poezije “Flowers For Hitler” te romane “The Favorite Game” i “Beautiful Losers”), a ne kao nabrijani mladić iz garaže. Iako je tek godinu stariji od Elvisa, generacijski bliži začinjavcima rock and rolla nego li pjesnicima s gitarom, svojim intelektualnim i umjetničkim “backgroundom” pripadao je drugom svijetu.
Zato je i nakon senzacije koju je izazvao nizom sjajnih albuma, odnosno trilogijom “Songs Of Leonard Cohen”, “Songs From The Room” i “Songs Of Love And Hate”, te antologijskim i, pokazalo se, izvanvremenim brojevima poput “Suzanne”, “So Long, Marianne”, “Bird on the Wire”, “The Partisan”, “Sisters Of Mercy”, “Chelsea Hotel”, “Famous Blue Raincoat”, bio nezainteresiran za ustupke mainstreamu. Tvrdoglavo, svoj na svome – u intimističkom prostoru poetskog, introspektivnog pa i enigmatskog. I tako sve do samoga kraja.