Na današnji dan 9. kolovoza 1995. od posljedica srčanog udara preminuo je Jerry Garcia. Legendarni gitarist te utemeljitelj Grateful Deada za stotine tisuća bivših i živućih “deadheadsa” – te najmnogoljudnije sljedbe koju je ikad regrutirao jedan rock band – on je bio i ostao ikona bolje prošlosti te jedini istinski junak psihodeličnog “acid tripa” začetog u opskurnom susjedstvu Haight-Ashburyja u danima kad je San Francisco bio prijestolnica “vrlog novog svijeta”.
Jerry Garcia – gitarist i pjevač Grateful Deada – je doista bio jedna od pivotalnih figura u vraški važnoj epizodi ne samo američke popularne kulture, sjajan i inovativan gitarist te nadahnut autor, no istodobno i pravi avatar u kojem je objedinjen duh vremena: njegova nova estetika, odricanja od konvencija, diktata nametnutih kanona i autoriteta, vapaj za slobodom mišljenja i stvaranja…
Garciju i Grateful Dead se može čitati na različite načine. Kao utjecajan bend koji je krenuo u glazbenu avanturu diveći se Beatlesima i Dylanu a onda svojim remek djelima utjecao na obje ove ikoničke figure popularne glazbe 20. stoljeća. Ili kao grupu koja je – što je nezapamćeno u povijesti popularne glazbe – svjesno svoje redovne maratonske koncerte kao svetkovine zajedništva s publikom (s vječno mutirajućim izvedbama i neponovljivim improvizacijama) nadredila studijskom radu.
Važnost glazbe u profiliranju pojedinačnih života i društva u cijelosti
Nastali (s korijenima u bluegrassu, folku, bluesu…) kao svojevrsna „glazbena frakcija“ supkulturne scene koja je već bila iznjedrila Kena Keseya i Merry Pranksterse, Grateful Dead su ostali trajno privrženi filozofiji “Acid Testa”, odnosno glazbi koja je – kasnije i bez izravnih veza sa halociogenima – bila svojevrsna emanacija psihodeličnog eksperimenta i njegove supkulturne, duhovne pa i doslovne fizički opipljive pobune.
Garcia i njegov band, baš kao i svi drugi ključni revolucionari s rock scene šezdesetih, pokazali su da glazba može biti itekako važna u profiliranju i pojedinačnih života i društva u cijelosti. Utopija i naivnost hipijevskih šezdesetih? Možda, no nisu li to kasnijih godina pokušali i ključni akteri punkerske revolucije ili hip-hoperi, detroitski “partizani” techna…
To je dakako još jedna od šifri za razumijevanje Jerryja Garcie. I uloge Grateful Deada kao “benda za narod”, odnosno jedinih aktera psihodelične scene San Francisca koji su, odavno nakon što je kaotičnim “ljetom ljubavi” okončan hipijevski utopijski ideal, zadržali živom ideju o glazbi (besplatnoj jer na njihovim koncertima bilo je dozvoljeno – pače poželjno – snimanje i kasnija objava „bootlega“) kojom se može iskazati vizija boljeg, otvorenijeg i pravednijeg svijeta.
Dogodilo se na današnji dan: Objavljen prvijenac Foo Fightersa
Grateful Dead su prije i poslije svega bili fantastičan koncertni bend, a njihove višesatne svirke sama esencija njihove glazbene i životne filozofije. Dvostruki koncertni „Live/Dead“ sa zapisima svirki u San Franciscu (u dvoranama Fillmore West i Avalon Ballroom) u vrijeme snimanja albuma “Aoxomoxoa” publici je konačno – urbi et orbi- i na vinilu pokazao savršeno izdanje banda. Bio je to, kako je godinama kasnije napisao kritičar Ken Hunt, pravi “testament psihodelije”. Sa svega sedam brojeva na dvije ploče (uvodna himnička “Dark Star” trajala je 23 minute s 13 minutnim Garcijinim solom!) album je dao savršen uvid u zvuk i set listu banda na vrhuncu svoje acid-rock faze te istovremeno bio dokaz kamo je – zamišljen kao smioni eksperiment – rock mogao otići.
Najbolja rock improvizacija ikad snimljena
Uzgred rečeno, bio je to prvi koncertni album snimljen na šesnaest kanala. Amblematska „Dark Star“ (objavljena godinu ranije kao komercijalno neuspješan singl) snimljena je na koncertu u Fillmore Westu od 27. veljače 1969. postavši u hipu obrazac za sve kasnije bendove nadahnute učenjima Garcie, Boba Weira (ritam gitariste), Rona „Pigpena“ McKernan (konge, vokal, orgulje), pridošlog orguljaša Toma Constantena, basiste Phila Lesha te dvojice bubnjara Billa Kreutzmana i Mickeya Harta.
Kao skladba „s najboljom rock improvizacijom ikada snimljenom“ – kako je to govorio kritičar Robert Christgau – „Dark Star“ je jedan od prvih klasika Deada, tako tipičan i za njihovo skladanje iz tog vremena i za koncertne izvedbe. Naime, skladba je napisana kao zajednički rad benda na osnovu glavne ideje i postavljenih akorda Jerryja Garcije a onda razrađena tekstom i uvodom dok je na koncertima imala bezbrojne varijacije.
Najčešće u obliku medleya kad su osnovnoj temi dodavani fragmenti brojeva poput „St Stephen“ ili „The Eleven“. „St Stephen“ je na albumu pak zabilježen kao čudesan spoj blues rocka na kojem su u sedamdesetima Stonesi gradili karijeru, country rocka, avangarde i psihodelije dok je „The Eleven“ još jedna osebujna fuzija jazz improvizacija i psihodelije.
Jedan od ultimativnih albuma svih vremena
Svi autorski brojevi – a osim spomenutih tu je i sedmominutna „Feedback“; kako sam naslov veli avangardni eksperiment s feedbackom – odlično su spareni s coverima „Turn On Your Love Light“ (znane iz izvedbe Bobbyja „Blue“ Blanda) i „Death Don’t Have No Mercy“ (Reverend Garyja Davisa). Prva je sa zanimljivim vokalom Pigpena rasni soul/R&B broj odvučen Garcijinim solom u acid-rock a potonja pak mračni blues s odličnom solo gitarom i Constantenovim orguljama.
„Live/Dead“ (objavljen 10. studenoga 1969. na etiketi Warnera) je do danas jedan od ultimativnih live albuma svih vremena, ali i najbolji ulazak u svijet Jerryja Garcije i Grateful Deada te acid-rocka San Francisca sa samog kraja šezdesetih.