GIBONNI
U po ure
Dallas
*****
Nakon što je ‘Kiša’ poharala eter u regiji kao najava novog mini-albuma ‘U po ure’ (koji će se pojaviti najprije u lipnju kao CD, a u kolovozu i kao vinilno izdanje) na red su došla i ostala četiri broja. I njih sam, kao i najavni singl, preslušao u studiju.
Ne zbog želje da budem prvi koji će pisati o novom Gibinom projektu (jer pisanje kritika nije utrka u kojoj je važno tko će prvi istrčati dionicu) već naprosto stjecajem okolnosti.
Moćne gitare Vlatka Stefanovskog i Nikše Bratoša…
‘Pijesak nošen vjetrom’ otvara tako tipičan Gibonnijev stih ‘pjesmu napipam u mraku’ u kojem je – bez namjere autora – sadržana zapravo i njegova ‘tajna vještina’. Sposobnost za pisanje zaraznih melodija i refrena koji se, bez obzira na aranžmanski ovitak, iz prve lijepe u uho. Pošto se nekad na početku karijere – valjda zbog nastupa na splitskom festivalu odnosno Melodijama hrvatskog Jadrana – Gibu guralo u društvo šlageraša ili glazbenika sklonih mekom šlageriziranom-popom, možda bi ‘Pijesak nošen vjetrom’ trebao biti još jedna neupitna rockerska vjerodajnica. Jer tu su moćne gitare Vlatka Stefanovskog i Nikše Bratoša, ubojita ritam sekcija s Pinom Palladinom i Manuom Katcheom ali i gudačka ‘epizoda’ na tragu Zeppelinovog ‘Kashmira’ s violinom Marka Ramljaka i ‘masinquom’ (etiopskim gudačim glazbalom nalik guslama s četverokurtnim tijelom i jednom žicom) Haddisa Alemayehua HaddinQooa.
Umetak u bazičan rock broj osebujnih gudača ali i diskretnih Bratoševih klavijatura te Gibinog ‘orijentalizirajućeg’ pozadinskog vokala koji na trenutke postaje arabeska, ključni su za izvrsnu dramaturgiju skladbe sa smirajima (u kojima Katcheovi bubnjevi, Palladino i jecajuća gitara Stefanovskog daju upečatljiv začin) i žešćim dionicama.
Konture još jedne velike power-balade
‘Lažu fotografije’ kao snenu laganicu otvara klavir Matije Dedića uz kasniju ‘širokopojasnu’ podršku Simfonijskog orkestra HRT-a (i Matijin diskretan solo) udarajući konture još jedne velike power-balade u kojoj su prepoznatljiv trag ostavile i gitara Yogija Lonicha, bogati pozadinski vokali i čudesna dramaturgija broja koji raste od snene liričnosti do moćne završnice i zaključnog smiraja. Kad već spominjem i Yogija i Stefanovskog – dvojicu sjajnih gitarista – na ‘U po ure’ ni njima ni drugim izvanserijskim instrumentalistima nije pripala veća minutaža jer na albumu nema ni jednog sola koji bi narušio dojam organski srasle cjeline. Kojoj bi, ma koliko da svaki broj ima aranžersku slojevitost, pristajala i naljepnica ‘manje (pojedinačnog eksponiranja) znači više’.
Yogi je prisutan i u ‘Mlijeko proliveno’ no kao jedan od trojice gitarista jer tu su i nezaobilazni Nikša Bratoš (koji je odsvirao još i bas, klavijature i mandolinu) te sam Gibo. Riječ je o još jednom ‘rokerskom’ broju Gibinog rukopisa na kojem je – doduše bez basiste Marka Reljanovića – sudjelovao njegov band: violinist Marko Ramljak, bubnjar Branimir Gazdik, klavijaturist Maasey Kovačević. ‘Mlijeko’ će – uzgred rečeno – nesumnjivo biti nova uspješnica i koncertni standard.
EKSKLUZIVNO Zlatko Gall prvi je preslušao novi Gibonnijev singl ‘Kiša – Zinabi’
U po ure – koliko i traje album
Zaključna ‘Ko si da si’ još jedna je, pak, lijena mantrička tema što se valja uz Gazdikov bubanj te bas Marka Reljanovića i Nikše Bratoša koji je odradio sjajan posao i kao gitarist, klavijaturist (uz Maaseya) te bio dio družine koja je otpjevala pozadinske vokale okađene gospelom. Tople orgulje uz gitarske akcente dodatno začinjaju broj atmosferom američkog Juga.
Pet skladbi s ‘U po ure’ – koliko i traje album – novi su Gibonnijev zgoditak te ga po tko zna koji put cementiraju kao jednog od perjanika hrvatskog (pa ma što to značilo) rock mainstreama, a Nikšu Bratoša kao idealnog, rekao bih i nezamjenjivog, partnera i u studiju i na sceni.