Kritika albuma by Anđelo Jurkas: Mort – Vintage (live album)

Iskorjenjivanje kategorije live albuma na domaćoj glazbenoj sceni nije posljedica samo manjka mjesta za svirke i diktata AI fokusirane industrije, koliko i činjenice da mimo sinjskih M.O.R.T.-ovaca domaća mainstream rock scena nije uspjela isproducirati dovoljan broj gitaristički i rock and roll centriranih ekvivalenata koji bi održavali plamen bar prividno aktivnim.

 

Zato John i ekipa svako toliko, nakon zatišja i davanja prostora obiteljskim životima i počinku fanova i njima samima jednih od drugih, podsjete koliko su pravično i pravilno centrirani, ako ne i posljednji stvarni rock’n’roll bend ove grude Balkana. Sve dobre strane i mane zapisa live albuma kao koncepta sublimirane su u njihovom ‘lajvu’ iz zagrebačkog kluba Vintage. Uz Močvaru i Tvornicu, povremeno Boogaloo i Peti kupe, Vintage biva rijetkim konstantno prisutnim prostorom u glavnom gradu koji nudi mjesto za nešto što nije Parni Valjak meets Prljavo Kazalište ideja rocka.

 

 

 

 

 

 

 

View this post on Instagram

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

A post shared by Tena Arapović (@tena.arapovic)

M.O.R.T. su dovoljno daleko od meke da bi ostali neimpresionirani i zdravo neinficirani potencijalnim impresionizmima medijske slike i reckama kritičara o sebi. U nekim prilagođenim okolnostima, lakše bi bilo zamisliti da su rani demo Psihomodo Pop zvučali ovoliko napaljeno, s tim da je M.O.R.T. lirski daleko manje infantilan, ali energetska dispozicija je nešto za podijeliti. Autentika benda od najave i energičnog otvaranja Svijet se sužava i Nikotinske krize, do zaključka nakon sat i pol prženja i skakanja kroz studijsku karijeru uz izostanak superhitova tipa Meni se skače, uhvaćena je odličnim tonskim hvatanjem iskre benda. Kolega im tonac Leo Klaić iz She Loves Pablo pomaže zvučati napucano i napaljeno od-do. Lijepo je znati da postoje i da nikad više ne snime ništa novo,  od ovog je predstavljanja uživo teško 2025. piknuti bolje.