M.O.R.T.
Samo hrabro i bezveze
LA
*****
Kad ste čuli “Imam sve”, nastupni singl s novog studijskog albuma M-O.R.T.-a “Samo hrabro i brzveze”, možda ste pomislili da je riječ o ranom Hladnom pivu na amfetaminima. Režanje gitare, punkerska ubrzanja i energija uz žanrovski tipična podebljanja pozadinskim vokalima te jezičavi tekst u minimalističkom broju koji se prije izvikuje nego li pjeva i eto nas ravno u vremenskoj kapsuli iz britanskih kasnih sedamdesetih ili hrvatskih ranih devedesetih. Uz, čini se gotovo neizbježnu, refleksiju naših pandemijskih godina i ljudi “nahvao”.
“Mali glas” koji otvara album je još žešći i ubojitiji, pakleni punk brzac s vraški zanimljivim infantilnim “la la la” završetkom koji dodatno podcrtava dilemu podvojene ličnosti s glasovima u glavi. Ili, ako ćete, dvojbu o stvarnom i irealnom. Sličnim tragom ide i “Osoba A” pogonjena reskim riffom s korijenima u bluesom ozračenom hard-rocku. Ili, zbog onog wah-waha, čak i garažne psihodelije iz formativnih godina. A takva je još više “Krnjeval” sa svojim mantričkim uvodom i gitarskim twangom (asocijacija ide čak prema uvodu “Grada” Grupe 220) prije nego li broj doslovno eksplodira uz naklon prema hard coreu i poetici QOTSA uz odlična naizmjenična slaganja “lirskih” i agresivnih dionica. “Mamuran” nudi zanimljivu kombinacija reskih gitarskih akcenata, razigranog basa i gotovo “diskoidnog” ritmičkog pljeska te vokalima podebljan melodiozan refren, a “Imam sve” mahnitu punkersku vožnju ogoljenu na čistu energiju.
Svijeta u kojem se sve više životari, a sve manje živi
Idealnu uz gnjevni vokal i sarkastičan tekst. Osim nekoliko iznimki mahom kratka minutaža skladbi savršeno paše punkoidnim brzacima kakvi su i jednominutna minijatura “Pivac” (s onim “dođi vamo da te ubijem”) te “Novo lice”, ali i mračna “Ćaća” (koja u najkraćem mogućem formatu govori i o pandemijskoj izolaciji i beznađu mlade generacije). I zaključna “Tiho srce” vozi mantrički riff uz dijabolični vokal i pravi zid energije i “buke” u raspletu teme s porukom “uzeli smo previše!”. Posebno su pak zanimljive dvije najduže skladbe albuma: “Svijet se sužava” i “Van pameti”.
Prva ponovo rabi mantričku formulu u uvodu prije eksplozivnog nastavka i veoma dobrih gitarskih pasaža uz naizmjenično slaganje sporovoznih te brzih i žestokih dionica. Drugi dio broja je novi naklon prema psihodeliji (stare uši može odvesti i prema Iron Butterly) savršeno spojenoj s gitarskom grmljavinom i ubojitom ritam sekcijom. U rasplinutu “Van pameti” uvodi bas akcentiran gitarom i bubnjem, a istog je psihodeličnog korijena te ponovo križana s pravim eksplozijama i smirajem u završnici.
Ako je Film imao album “Sva čuda svijeta” M.O.R.T. su svoj mirne duše mogli nazvati “Sva sranja svijeta”. I ne bi pretjerali baš kao što nisu pretjerali svojim poštenim, beskompromisnim albumom koji (dajući i jasan odgovor da ni punk ni onaj iskonski rock nisu mrtvi) nije samo zrcalna slika onoga što su i oni sami preživljavali zatvoreni u četiri zida već i svijeta u kojem se sve više životari, a sve manje živi.