Subota, 1 listopada, 2022

POP GALLAKSIJA | Najbolji albumi iz 1970. – Milesov ‘Bitches Brew’ kao biblija jazz fusiona

"Bitches Brew" je bio i ostao najutjecajniji album Milesove "električne faze" na kojem je prošireni sastav glazbenika s kojima je snimio prethodni album i odradio turneje, snimio funkom i rockom začinjene verzije starih brojeva

Albumi koji u 2020. slave 50. rođendan! 



Dvostruki studijski album “Bitches Brew” Miles Davis je objavio 30. ožujka 1970. nastavljajući svoje osebujne eksperimente s amplificiranim (rockerskim) glazbalima i “rokerskim aranžmanima” sparenim s jazz improvizacijama začetim na sjajnom godinu ranije objavljenom prethodniku “In A Silent Way”. Rezultat je bio fascinantan i vraški utjecajan.

Ritmičke inovacije
Ne samo zbog revolucionarnog korištenja sve dostupne studijske tehnologije i žanrovskih fuzija već ponajviše zbog ritmičkih inovacija. Miles je naime osim trojice bubnjara, dvaju basista (jedan s kontrabasom, a drugi s električnim basom) kao potporu ritam sekciji koristio i trojicu klavijaturista i perkusionista u unisonoj svirci ritmičkih obrazaca koji su se unutar istog broja kretali od hard bopa do rocka ili free jazza. Tako moćna ritam sekcija omogućavala je raskošne solo dionice s improvizacijama Milesa i Shortera.

Kao i za album “In The Silent Way” poticaj za otvaranje prema funku, soulu i rocku – točnije prema glazbi Arethe Franklin, Jamesa Browna, Sly & The Family Stone, nezaobilaznog Hendrixa – Milesu je 1968. dala novopečena supruga Betty Mabry koja, unatoč kratkom braku s Milesom, eto ima, kako su tvrdili mnogi Davisovi biografi, bitne zasluge za tu izuzetno bitnu fazu Milesove karijere.

Dvadesetominutne kompozicije
Iskustvo “In A Silent Way” odnosno suradnje sa saksofonistom Wayneom Shorterom, klavijaturistima Herbiem Hancockom, Chicom Coreaom i Joeom Zawinulom, basistom Daveom Hollandom, bubnjarom Tonyjem Williamsom i gitaristom Johnom Mc Laughlinom te odlične reakcije “rokerske” publike i turneje, Milesa su ohrabrili za logičan nastavak. Uz već uhodanu ekipu u studio je doveo i Jacka DeJonhnettea, Airta Moreiru i Benniea Maupina, a tijekom snimanja albuma na kojem su se našle podugačke (dvadesetominutne) kompozicije sastavljene od različitih snimaka koristio sve postojeće tehnike koje su koju godinu ranije usvojili rock bandovi.

“Bitches Brew” i zajednički nastupi na koncertima s bandovima poput Neil Young & Crazy Horse i Steve Miller Band te nastupi na Isle Of Wight festivalu, Milesa su također približili novoj publici no – kao i u slučaju znanog Dylanovog prelaska s akustičnog folka na amplificirani rock – zgrozili stare jazz fanove.

Najutjecajniji album Milesove ‘električne faze’
“Bitches Brew” je bio i ostao najutjecajniji album Milesove “električne faze”
 na kojem je prošireni sastav glazbenika s kojima je snimio prethodni album i odradio turneje, snimio funkom i rockom začinjene verzije starih brojeva poput (meni i danas maestralne) “Miles Runs The Voodoo Down”, “Spanish Key” i “Sanctuary”.

Među pridošlicama u studiju bili su i Larry Young, Lenny White, Don Alias, Juma Santos i Bennie Maupin. Miles je glazbenicima dao punu slobodu improvizacija i “dogradnje” njegovih osnovnih ritmičkih i melodijskih ideja te željene atmosfere pa je album – zapravo snimljen uživo – imao jaku dozu spontanosti svirke “na dah” tipične za koncertne nastupe. Sve snimljene dionice kasnije su pak spajane u duge kompozicije uz korištenje “loopova”, svih dostupnih efekata, reverba… u studiju “skladanih i aranžiranih” dionica s “loopovima” i efektima korištenih kao kopče između “stavaka” pa je studio u post-produkciji doslovno tretiran kao dodatni instrument ili glazbenik.

Utjecaj “Bitches Brew” je bio golem, a njegov eho ćuti se i na sjajnom Hancockovom (funkom natopljenom) albumu “Heradhunters” ali i u projektima/bandovima glazbenika koji su se udružili nakon snimanja albuma poput Tony Williams Lifetimea, Weather Reporta, “Return To Forever” i brojnih drugih jazz-rock/fusion formacija.

Pročitajte još...

POP GALLAKSIJA | Najbolji albumi iz 1970. – Trostruko čudo Georgea Harrisona

Harrison je "All Thing Must Pass" okupio sjajnu ekipu - uz Claptona, Radlea, Whitlocka, Gordona sudjelovali su i njegovi stari prijatelji Klaus Voormann, Gary Wright, Billy Preston, ali i Ringo Starr pa je album bio i svojevrsni "who is who" tadašnje kreme rocka

POP GALLAKSIJA | Najbolji albumi iz 1970. – Kuđena i hvaljena izvanvremena “Layla”

Albumi koji u 2020. slave 50. rođendan!  Malo koji album je imao sudbinu nalik dvostrukom "Layla And Other Assorted Love Songs" kojeg su u studenom 1970....

PARANGALL | Bruce Springsteen, Letter To You – Veličanstveni The Boss i njegov E-Street Band

Moćno kao u dane "Rivera" - "Letter To You" je još jedno Bossovo veličanstveno glazbeno "pismo" u kojem ovog puta u post scriptumu stoji da se i u očajnim vremenima i u vječnoj borbi s osobnim demonima može pobijediti i mora preživjeti ako spoznaš i sebe samoga i ljekovitu moć glazbe. A Springsteenova to sigurno jest. I kao terapija za samoiscjeljenje i kao univerzalni medikament

PARANGALL | Joachim Cooder, Over That Road I’m Bound – Jabuka pada blizu stabla

Kako god mjerili i vagali prvijenac Ry Cooderovog sina Joachima vraški je zanimljiv projekt podjednako kao etnomuzikološko uranjanje u vremešne brojeve Uncle Davea te kao svojevrsni multikulturni crossover

Povezano

Parangall: Filip Pavić – Kandidat za jazz album godine

Ako je prvijencem navijestio svoj golem svirački i autorski talent, Filip Pavić ga je neupitno friškim drugim albumom potvrdio. A kako na pragu jeseni ove polunormalne 2022. godine stoje stvari – eto nam i jazz albuma godine!

Parangall: MUSE – Kako smo j..eno sj..ani

Jer globalna pandemija, sumrak demokracije u mnogim državama koje postaju prave despocije, protesti golemih razmjera, potresi i poplave koji kao da prizivaju kraj planeta te ruska agresija na Ukrajinu i grožnje nuklearnim ratom... nisu više tek mračna vizija britanske trojke već surova stvarnost. A o njoj – naravno – Muse žele govoriti i devetim albumom

Pop Gallaksija: Najbolji albumi sedamdesetih – Lou Reed Od Velveta do sjajnih projekta u sedamdesetima

A, kao što reče Mark Coleman, mada nije blistava poput one Velvet Undergrounda u prethodnoj dekadi, diskografija Loua Reeda u sedamdesetima dala je lijepi broj odličnih i trajno utjecajnih albuma

Parangall: Veliki, a možda i najbolji Ozzyjev album

Vješto – kao u najboljim danima – spajajući žestoke metalne riffove, gitarska brzoprstićka sola Zakka Wyldea ili osebujne prinose reprezentativnih gostiju te nevjerojatan osjećaj za melodiju kojoj su – kao srasle žanrovske krhotine – dodane mrvice psihodelične atmosfere, metala, bazičnog hard rocka ili bluesa, Ozzy O. je uz asistenciju Andrewa Watta potpisao možda i najbolji album samostalne karijere

Ostavite komentar

Molimo upišite komentar
Molimo upišite vaše ime