BLOC PARTY
Alpha Games
Infectious
*** ½
Šest godina nakon objave albuma “Hymns” kojim su zakoračili (i) u elektroniku Bloc Party se s “Alpha Games” vratio svom izvornom “korijenskom” gitarskom stilu. Točnije u poetiku prvijenca “Silent Alarm” iz 2005. (kojeg su, zanimljivo je koncertno predstavljali 2018. te 2019. objavivši i album “Silent Alarm Live”) dobrano ozračenog post-punkom Gang Of Four i Joy Divisiona. Povratak na zvuk prvijenca zacijelo je potaknut pred-covidovskim uspjehom turneje i live albuma no zacijelo dio duguje i svojevrsnom povratku dobrog dijela britanskih aktera scene poput Franza Ferdinanda negdašnjim dobitnim formulama.
Album tako otvara “Day Drinker” kao tema s nabrijanim ritmom i gitarama, dionicama koje unisonim svirkama gitare i sinta te muklim basom, vuku na post-punkom nadahnut prvijenac. Naravno s vokalom Kelea Okerekea koji pjeva kao da mu život ovisi o tome. “Traps” preuzima istu štafetnu palicu (uz vožnju basa a la Gang Of Four i reske gitare) u temi koja govori o seksualnom napasniku dok je nešto sporija “You Should Know The Truth” građena na pomalo funkoidnom basu i odličnim gitarama.
Energija post-punka dominira cijelim albumom
“Callum Is A Snake” se drži formule koja dominira cijelim albumom: energija post-punka s naglašenim učinkom (nove) ritam sekcije (razigranog bubnja Louise Bartle i naglašenih vožnji basa Justina Harrisa koji neumorno vozi) te maštovitih gitara u unisonim vožnjama kao potpori Keleovom vokalu podržanom i “himničkim” višeglasjima.
“Rough Justice” stoga zvuči kao da je bliski rođak skladbi ranih Red Hot Chili Peppersa, “The Girls Are Fighting” kao umješan križanac glam-punka i elektronike uz solo dionice nadahnute sedamdesetima dok je a “Of Things Yet To Come” tipična balada a la Bloc Party koja mnogo duguje osamdesetima i bandovima poput Simple Mindsa. Dakako, uz očekivane zvečeće gitare i “pompoznost” stadionskog rocka a la U2.
Album kojeg bi vrijedilo čuti uživo
Na istom je tragu i “Sex Magic”, “By Any Means Necessary” potvrđuje koliki je značaj gitariste Russella Lissacka i njegovih upečatljivih uleta lišenih solističkih prenemaganja, “In Situ” je, pak, najbliži maniri prvijenca kao zrcalna projekcija svih njegovih općih mjesta a “If We Get Caught” bliska Simple Mindsima s ranih albuma. Zaključna “The Peace Offering” je možda i neočekivana laganica s minimalističkom, no vraški efektnom gitarom i koprenastom atmosferom prije nego li broj skonča u orgazmičkoj završnici.
Bloc Party nisu, osim u tekstovima, uradili neki bitan stilski korak naprijed, no povratkom na stilistiku prvijenca svakako su potpisali još jedan solidan album kojeg bi svakako vrijedilo čuti i uživo. Uostalom, dojma sam da je upravo tome – dakle koncertnom predstavljanju – on i namijenjen.