TV EYE
Mast
****
Jurnjava čije je nadahnuće u Stoogesima (naravno, očekivano jer ime banda je posuđeno od skladbe s albuma Iggyja i Stoogesa “Fun House”), MC5 i Motorheadu (usvajanjem Lemmyjeve maksime da gitarski solo smije trajati taman koliko mu treba da na eks popije malo pivo) uz gitarsku distorziju i oštri riff u uvodnom broju “Kick It Out” svojevrsni je manifest žestokog rocka TV Eyea. Predvođeni dobro znanim Miranom Kurspahićem (glumcem i redateljem koji se u ulozi frontmana i autora snalazi bolje od Johnnyja Deppa, čak i kada se ovaj udruži s Jeffom Beckom), TV Eye je pravi izdanak garažnog i hard rocka sedamdesetih s jednostavnom no zaraznom melodijom, nabrijanim gitarama Saše Mitrovića i Saše Strakaša, kao ritam i solo gitarista te čvrstom ritam sekcijom bubnjara Krešimira Oreškog i basiste Igora Hanžeka.
Brojevi poput “Dark Angel”, “Tonight” (s punkoidno himničkim refrenom) su pravi naklon prema Iggyju – s Kurspahićem čiji je bariton u donjim lagama baš “iggyjevski”, “Braking Bricks” – s bubnjarskim uvodom i eksplozivnim gitarama – priziva MC5. “Keep On Smiling” u melodioznoj temi nešto sporijeg tempa s “dvoglasom” ritam i solo gitare stilistiku Guns ‘N Roses, dok “Monster” djeluje kao Knack na amfetaminima… “Treat Me Right” i “Die In Vain”, s upečatljivim riffom i ubojitim gitarskim solom, kao da su iskočile iz garaže s kraja šezdesetih i ranih sedamdesetih. Kao da im žestine nije bilo dosta, “Public Duty” i “Stay Away” još više podižu energetski naboj u završnici albuma.
Projektu koji nije podložan sezonskim trendovima
Ako i nije pretjerano originalan (a tko to u dvijedvadesetima uopće jeste?) naslanjajući se na dobro znane obrasce, prvijenac TV Eyea je u osnovi pošten i beskompromisan album praskavog energetskog rocka kakvog baš i nema mnogo na sceni. Stoga – bezrezervni palac gore!
P.S.
Mast produkcija Stipe Mađora postaje sve intrigantnija etiketa s malim, no biranim izvođačima. Uostalom takav je i lanjski album “Paraliza” Nikše Marinovića znanog pod umjetničkim imenom Rokambol (Stipe je očito sklon glumcima s paralelnom glazbenom karijerom); odličan projekt koji je dobrano prošao ispod radara. Mog također. U nekim drugim vremenima i zemljama već bi prvi broj “Paralize”, “Ništa se ne mijenja” kucao na vrata radiofoničnih playlista godina. Plesno podatni komadi minimalističke elektronike na tragu Suicidea, ranih Depeche Mode, BEF-a, Heaven 17… s “narativom” koji cima žice domaće novovalne poetike te brojevi poput “Vreće pikula” koje se može shvatiti kao svojevrsni hommage ex Yu electro-popu…. Garnirani su vješto fluidnim temama okađenim (“Rupa”, “Sutra ću u Samobor”, “Panoptikum”) i krautrockerskom ambijentalno elektronskom psihodelijom. U skladbama poput “Ljeto je u gradu” može se osjetiti i trag Jappe s albuma “Majmun radi što majmun vidi”, a u novodobnim “šansonama” poput “Godina” i mrve Dee Dee Mellowa s kraja osamdesetih. Eto dokaza da se sa “švedskog stola” iz bolje prošlosti može pobrati svašta, a opet – ako si pravi autor – biti svoj.
Moja zakašnjela reakcija na album vrijedan svake pažnje ima jedan jedini alibi: riječ je o projektu koji nije podložan sezonskim trendovima, već pravom vanvremenom albumu za kojim uvijek valja posegnuti.