JACK WHITE
Fear Of The Dawn
Third Man Records
*****
I za fanove Jacka Whitea pandemijska nemogućnost sviranja uživo i prisilna izolacija glazbenika pokazala se kao blagovijest. Jer radoholični Jack White je nakon desetomjesečne apsolutne apstinencije od skladnaja, snimanja i nastupanja snimio dva albuma: “Fear Of Dawn” koji je već u optjecaju te “Entering Heaven Alive” koji će se pojaviti u srpnju.
Trajno sklon dvama ekstremima – žestokom eksperimentalnom “rokanju” s odvrnutim pojačalima te (baš kao i Neil Young) akustičarskim brojevima – White ih je ovaj put podijelio na dva albuma. Uvodna skladba ovog prvog naslovljena “Taking Me Back” već u prvih tridesetak sekundi govori što vas čeka na albumu.
Eksplozivno staro izdanje
Reski “doom” riffovi nadahnuti Black Sabbathom, vokal u registrima Roberta Planta, čekićanje bubnja Darua Jonesa a la John Bonham, rasplet teme uz štektanje elektronike i efekata koji se grle s vremešnim receptima hard/heavy rocka poznih šezdesetih i furioznim solom… i eto Whitea u eksplozivnom starom izdanju, no s obilatom dozom novosti u zvučnoj slici.
Naslovna “Fear Of The Dawn” vozi kao T. Rex na amfetaminima križan s AC/DC-jem (u osnovi osebujan komad mračnog glam-hard rocka) uz obilate začine efekata, sjajan gitarski solo, a “The White Raven” reže riffom procesirane gitare oštrim poput katane. Uz promjene ritma, efekte “scratcha“, “clean” gitarskog sola, neočekivanih vokala, robusnog basa… još jedan je savršen spoj starog i novog. “Hi-Di-Ho” je još očitiji primjer takve fuzije.
Whiteov ‘eklektični’ eksperiment
Gostovanje Q-Tipa iz A Tribe Called Quest uz lucidno spajanje orijentalizirajuće teme, hip-hopa, rhythm and bluesa, procesirane gitare, moćnog bubnja i muklog basa ali i gotovo lirske melodije s akustičnom gitarom u podlozi te semplerski spomen standarda Caba Callowaya “Hi-Di-Ho”… Blasfemija? Neuspjeli kolaž?
Neće biti, nego jednostavno još jedan dokaz Whiteovo “eklektičnog” eksperimenta. “Eosophobia” – koju otvara riff na melodijskom tragu “Let’s Spent The Night Together” uz dub bas podržan procesiranom gitarom, reskim akcentima, efektima, nenadanim promjenama ritma – raspliće se kao savršen spoj svih mogućih utjecaja koje je tako dobro u karijeri prihvatio Jack White. Pa i u jednom djeliću broja onaj znani zvuk Creama s unisonom vožnjom gitare i basa sa “Sunshine Of Your Love” te Plantove “mucajuće” vokalne dionice…
I u ovom broju, kao uostalom na cijelom albumu, idealan Whiteov partner je čudesni bubnjar Daru Jones. “Into The Twilight” otvara zvižduk i vokalni jazz-swingerski umetak (Manhattan Transfer?), no nekoliko sekundi kasnije eto nas u svojevrsnoj fuziji Princea, trip-hopa i hard rocka (s riffom koji je nalik slobodnoj razradi “All Right Now” Free), no opet uz neočekivane dionice poput uleta klavira, sinta i naracije… Na sličnom tragu albumskog zbrajanja naizgled nespojivog je i minijatura “Dusk” koja kao da je stigla iz nekog japanskog ambijentalnog soundtracka. “What’s The Trick?” je povratak eksplozivnoj procesiranoj gitari odnosno basu koji – poput gitare – vozi mukli upečatljiv riff uz vokal koji se više izvikuje nego li pjeva te nove zvučne efekte.
Sjajan ‘klasičan’ broj s pjevnim refrenom
“That Was Then, This Is Now” bi sigurno u zvjezdanim danima hard rocka s početka sedamdesetih bila prepoznata kao sjajan “klasičan” broj s pjevnim refrenom. Naravno, i uz Whiteu tako mile pasaže eksplozivne gitarske buke i promjene ritma uz neočekivane “zeppelinovske” obrate. “Eosophobia (reprise)” naglasila je claptonovsku odnosno creamovsku komponentu broja (uz uporabu wah-waha) a “Morning, Noon And Night” u uvodu basom i bubnjem podsjetila na onaj dobro znani (doduše “akustičarski”) uvod u “Lady In Black” Uriah Heepa.
Skladba je, uključujući dionice sinta, odličan podsjetnik na bolju prošlost hard rocka uz novi odličan gitarski solo nakon kojeg slijedi promjena ritma i neočekivana završnica koja raste od lirskog do orgazmičnog. Zaključna “Shedding My Velvet” otvorena je (i zatvorena), pak, akustičnom gitarom te nastavljena na tragu Claptonovih bluesy laganica uz lijeni funk groove.
Strah od sutrašnjice
Jack White se i novim albumom – kao i svime što je potpisivao samostalno ili, pak, s White Stripesima, Raconteursima i Dead Weatherom – potvrdio kao sjajan stilist koji je na ti s brojnim žanrovskim vrstama, vraški dobro upoznat s povijesnim etapama (ne samo) rocka no i (pa ma što tko mislio) smioni eksperimentator. “Fear Of The Dawn” je stoga za potpisnika ovih redaka novi trijumf njegovog sviračkog umijeća i konstruiranja fascinantnih zvučnih slika/konstrukcija, no ovog puta – što sugerira i naslov albuma i dvije “Eosophobie” – i album koji može iskazati ono što danas prolazi kroz glavu mnogima: strah od sutrašnjice.
Strah od novog jutra koji nije tek neutemeljena fobija, nego i mogućnost nove (globalne) katastrofe. Bilo kako bilo, “Fear Of The Dark” donosi radost svakom Whiteovom fanu. Rekao bih, i svima koji, kao i on, smatraju da rock nije samo ono nešto iz arhiva, nego i danas potentan medij za glazbenike koji znaju što i kako uraditi s odvrnutim pojačalima, bubnjarskim čekićanjem i gitarskim eksplozijama.