Ponedjeljak, 30 siječnja, 2023

Parangall: Jack White / Fear Of The Dawn: Tko se boji zore još…

Radoholični Jack White je nakon desetomjesečne apsolutne apstinencije od skladnaja, snimanja i nastupanja snimio dva albuma: 'Fear Of Dawn' koji je već u optjecaju te 'Entering Heaven Alive' koji će se pojaviti u srpnju



JACK WHITE

Fear Of The Dawn

Third Man Records

*****

I za fanove Jacka Whitea pandemijska nemogućnost sviranja uživo i prisilna izolacija glazbenika pokazala se kao blagovijest. Jer radoholični Jack White je nakon desetomjesečne apsolutne apstinencije od skladnaja, snimanja i nastupanja snimio dva albuma: “Fear Of Dawn” koji je već u optjecaju te “Entering Heaven Alive” koji će se pojaviti u srpnju.

Trajno sklon dvama ekstremima – žestokom eksperimentalnom “rokanju” s odvrnutim pojačalima te (baš kao i Neil Young) akustičarskim brojevima – White ih je ovaj put podijelio na dva albuma. Uvodna skladba ovog prvog naslovljena “Taking Me Back” već u prvih tridesetak sekundi govori što vas čeka na albumu.

Eksplozivno staro izdanje

Reski “doom” riffovi nadahnuti Black Sabbathom, vokal u registrima Roberta Planta, čekićanje bubnja Darua Jonesa a la John Bonham, rasplet teme uz štektanje elektronike i efekata koji se grle s vremešnim receptima hard/heavy rocka poznih šezdesetih i  furioznim solom… i eto Whitea u eksplozivnom starom izdanju, no s obilatom dozom novosti u zvučnoj slici.

Naslovna “Fear Of The Dawn” vozi kao T. Rex na amfetaminima križan s AC/DC-jem (u osnovi osebujan komad mračnog glam-hard rocka) uz obilate začine efekata, sjajan gitarski solo, a “The White Raven” reže riffom procesirane gitare oštrim poput katane. Uz promjene ritma, efekte “scratcha“, “clean” gitarskog sola, neočekivanih vokala, robusnog basa… još jedan je savršen spoj starog i novog. “Hi-Di-Ho” je još očitiji primjer takve fuzije.

Whiteov ‘eklektični’ eksperiment

Gostovanje Q-Tipa iz A Tribe Called Quest uz lucidno spajanje orijentalizirajuće teme, hip-hopa, rhythm and bluesa, procesirane gitare, moćnog bubnja i  muklog basa ali i gotovo lirske melodije s akustičnom gitarom u podlozi te semplerski spomen standarda Caba Callowaya “Hi-Di-Ho”… Blasfemija? Neuspjeli kolaž?

Neće biti, nego jednostavno još jedan dokaz Whiteovo “eklektičnog” eksperimenta. “Eosophobia” – koju otvara riff na melodijskom tragu “Let’s Spent The Night Together” uz dub bas podržan procesiranom gitarom, reskim akcentima, efektima, nenadanim promjenama ritma – raspliće se kao savršen spoj svih mogućih utjecaja koje je tako dobro u karijeri prihvatio Jack White. Pa i u jednom djeliću broja onaj znani zvuk Creama s unisonom vožnjom gitare i basa sa “Sunshine Of Your Love” te Plantove “mucajuće” vokalne dionice…

I u ovom broju, kao uostalom na cijelom albumu, idealan Whiteov partner je čudesni bubnjar Daru Jones. “Into The Twilight” otvara zvižduk i vokalni jazz-swingerski umetak (Manhattan Transfer?), no nekoliko sekundi kasnije eto nas u svojevrsnoj fuziji Princea, trip-hopa i hard rocka (s riffom koji je nalik slobodnoj razradi “All Right Now” Free), no opet uz neočekivane dionice poput uleta klavira, sinta i naracije… Na sličnom tragu albumskog zbrajanja naizgled nespojivog je i minijatura “Dusk” koja kao da je stigla iz nekog japanskog ambijentalnog soundtracka. “What’s The Trick?” je povratak eksplozivnoj procesiranoj gitari odnosno basu koji – poput gitare – vozi mukli upečatljiv riff uz vokal koji se više izvikuje nego li pjeva te nove zvučne efekte.

Sjajan ‘klasičan’ broj s pjevnim refrenom

“That Was Then, This Is Now” bi sigurno u zvjezdanim danima hard rocka s početka sedamdesetih bila prepoznata kao sjajan “klasičan” broj s pjevnim refrenom. Naravno, i uz Whiteu tako mile pasaže eksplozivne gitarske buke  i promjene ritma uz neočekivane “zeppelinovske” obrate. “Eosophobia (reprise)” naglasila je claptonovsku odnosno creamovsku komponentu broja (uz uporabu wah-waha) a “Morning, Noon And Night” u uvodu basom i bubnjem podsjetila na onaj dobro znani (doduše “akustičarski”) uvod u “Lady In Black” Uriah Heepa.

Skladba je, uključujući dionice sinta, odličan podsjetnik na bolju prošlost hard rocka uz novi odličan gitarski solo nakon kojeg slijedi promjena ritma i neočekivana završnica koja raste od lirskog do orgazmičnog. Zaključna “Shedding My Velvet” otvorena je (i zatvorena), pak, akustičnom gitarom te nastavljena na tragu Claptonovih bluesy laganica uz lijeni funk groove.

Strah od sutrašnjice

Jack White se i novim albumom – kao i svime što je potpisivao samostalno ili, pak, s White Stripesima, Raconteursima i Dead Weatherom – potvrdio kao sjajan stilist koji je na ti s brojnim žanrovskim vrstama, vraški dobro upoznat s povijesnim etapama (ne samo) rocka no i (pa ma što tko mislio) smioni eksperimentator. “Fear Of The Dawn” je stoga za potpisnika ovih redaka novi trijumf njegovog sviračkog umijeća i konstruiranja fascinantnih zvučnih slika/konstrukcija, no ovog puta – što sugerira i naslov albuma i dvije “Eosophobie” – i album koji može iskazati ono što danas prolazi kroz glavu mnogima: strah od sutrašnjice.

Strah od novog jutra koji nije tek neutemeljena fobija, nego i mogućnost nove (globalne) katastrofe. Bilo kako bilo, “Fear Of The Dark” donosi radost svakom Whiteovom fanu. Rekao bih, i svima koji, kao i on, smatraju da rock nije samo ono nešto iz arhiva, nego i danas potentan medij za glazbenike koji znaju što i kako uraditi s odvrnutim pojačalima, bubnjarskim čekićanjem i gitarskim eksplozijama. 

Pročitajte još...

PARANGALL / ALEJUANDRO BUENDIJA, Škrinja – Najbolji domaći album u korona sezoni

Da nije bilo lockdowna i zamiranja koncertne djelatnosti te da je ovoga ljeta i rane jeseni TBF radio ustaljenim ritmom, sigurno je da svjetlo dana ne bi (još) ugledao album Saše Antića iliti Alejandra Buendije. ... za okorjele fanove benda koji žele korak naprijed no bez paljenja mostova za sobom te za fanove (sjajnih) Sašinih rima album stiže kao blagovijest

Parangall / Kensington Lima, Southbound – Ništa manje od blistave petice!

Josip Radić i družina, ovaj put povećana gostovanjem viđenih faca s domaće scene, i drugim su albumom pokazali da je Radić jedan od najintrigantnijih (i najsvestranijih) autora i izvođača (pjevač i multiinstrumentalist) na domaćoj sceni

Parangall / Iron Maiden: Senjutsu – U slavu metala (ali) i prog-rocka

Iron Maiden zbog kvalitete autorskog rukopisa i izvedbe sigurno neće iznevjeriti ni okorjele fanove koji ih znaju iz svih faza ali ni ljubitelje prog-metala i prog rocka koji još uvijek žale za negdašnjim danima sintesajzerskog ponosa i slave koji su se na žanr navukli prije pojave Maidena, Motorheada i metalnog 'novog vala'

PARANGALL / Kings of Leon, When You See Yourself – U ‘svići’ još ima ulja

Kings Of Leon nisu novim albumom otvorili neka nova vrata no posezanjem za onim što vraški dobro znaju pokazali su da u staroj 'svići' još ima ulja

Povezano

Parangall: MIZAR – Rokersko-bizantska poetika

Makedonija ili, ako hoćete baš, Sjeverna Makedonija možda nije zemlja ekonomskog prosperiteta te meda i mlijeka, no neupitno je domovina jednog od (srećom i dalje aktivnih) najboljih bandova s negdašnje ex-Yu scene

Dora 2023: Najbolje i najgore stvari ili koga slati na Eurosong?

Ovogodišnja Dora 2023. održat će se 11. veljače u Opatiji, kako bi među 18 pjesama izabrali onog koji će i ove godine neslavno, ali poslovično u skladu s tridesetgodišnjom tradicijom propustiti u polufinalu natjecanja

Pop Gallaksija: Najbolji albumi sedamdesetih: Springsteenovi pedesetogodišnji vječni mladići Greetings te E Street Shuffle

Springsteenov šaputavi vokal u melankoličnoj melodiji koja je podcrtana diskretnim basom i bubnjevima/udaraljkama te gudačima uz Clemonsove naglaske saksofona... od skladbe je napravio filmičnu glazbenu sliku. Nažalost, tada su je prepoznali rijetki

Parangall: Iggy Pop – Još ima napalma u svići

Uz sjajnog producenta i all around glazbenika Andrewa Watta te obilatu pomoć genijalnih glazbenih prijatelja, Iggy je po tko zna koji put u karijeri krenuo u novi život. Nastavak sigurno slijedi jer, zaboga, tek mu je 75 godina

Ostavite komentar

Molimo upišite komentar
Molimo upišite vaše ime