KLINIKA DENISA KATANECA
Jada Jada
Menart (vinilni album)
*****
Klinika Denisa Kataneca konačno je na “nosaču zvuka” objavila svoj lanjski album “Jada Jada”. I to – što uvijek razveseli diskofile – na vinilu. Hoće li se “plastika” dobaciti dalje od ranijeg digitalnog albuma?
Sumnjam, no ipak veseli da je Denis Katanec i za publiku izvan Zagreba prestao biti samo jedno od marginalnih imena kultnog statusa (poput nekoć Mancea), a njegov band – tko god ih je čuo barem samo na kompilaciji “Zagreb Calling” – nešto kao uzdanica domaće, nazovimo je tako, “alter” scene. Što bi se reklo nekoć u “Feralu” – glede & unatoč Denisovom unjkavom, nekima iritirajućem, vokalu. Onakvom kakvog je nekoć imao frontman Familyja i Streetwalkersa Roger Chapman ili, u brojnim fazama karijere, Bob Dylan.
Začin osebujnog stila
Katanečevo se meketanje najprije činilo kantautorskim hendikepom ili karikaturalnom afektacijom da bi kasnije postao bitan (točnije je kazati glavni) začin njegova osebujnog stila. I kantautorskog karaktera. Koji je napokon – očito je to već na uvodnim “Zvijezdama” – savršeno sparen sa svirkom izvrsnog banda.
Uz naizgled čudna naslanjanja, no u osnovi čvrsta spajanja gotovo garažne sirovosti i popističke melodioznosti refrena ili pak kantautorske “folky” poetike s akustičnom gitarom te britkog noisea u instrumentalnom režanju električne gitare Branimira Norca. “Grlilice” u početku djeluje kao neka od ranih skladbi Drage Mlinarca (kompliment!), što i nije baš daleko od istine jer Katanec je rasni kantautor za novo doba s bendom koji mu svjesno prepušta glavnu ulogu, a – tamo gdje to treba – nenametljivo bez želje da se ukrade show daje sjajnu podršku izvedbi svog frontmana.
To naravno ne znači da na albumu imaju sluganski podređenu ulogu. Dapače. “Digresija na Zeku II” – kao i uvodna “Zvijezde” – recimo pokazuje koliko je važna Norčeva gitara te razigrana ritam sekcija basiste Karla Cmrka i bubnjara Vinka Vujeca ili, pak, podrška Norčevog vokala i glasa violinistice Eleonore Hil koja na albumu nerijetko ima ulogu koju je imala Scarlet Rivera na Dylanovom “Desire”. U konkretnom slučaju u snenom i melodioznom raspletu teme dostojnom Flaming Lipsa. “Patkica” u istom sfumatoznom ozračju ima lirski kantautorski folky početak na koji se logično nadovezuje bend stvarajući idealnu “podlogu” za Katančev vokal.
Lucidni vokalni umetak
Dramaturški rast teme – ponovo uz sjajnu Norčevu gitaru kojoj su korijeni podjednako u Velvet Undergroundu kao začetnicima onoga što su kasnije radili “shoegazing” bendovi i noiseu – koja raste prema orgazmičkoj završnici, fascinantan je. “Pejotl” ponavlja sličnu shemu (ti Katanečevi lirski uvodi su naprosto sjajni kao i zarazni refreni!), ali zadržavajući snenu atmosferu gotovo ambijentalne laganice uz lucidni vokalni umetak koji možda čak podsjeća na eho Yazooa u “Only You”. Zaključna “Huka” na A strani vinila logično se naslanja na prethodni broj kao ambijentalni broj kojem ulazak basa i bubnja daje dramaturški odlično pogođen rast skladbe s dominantnim prepletima violine i gitare.
“Završni pad V.S.”, koji otvara drugu stranu, živahni je broj s upečatljivim višeglasjem, “Balans” je novo kantautorsko folky akustičarsko čudo s nježnim pozadinskim vokalima i odličnim Katancem čiji “androgini” vokal puca od emocionalnosti. I ovdje slijedi tako vraški dobro pogođeno ubrzanje koje vodi prema eksplozivnom finalu.
Takva je i sporovozna suštinski minimalistička “Mala snaga II”, u kojoj opet Norac – kao vrhunski “sideman” – daje golem obol gitarskim naglascima, solom i zaključnim raspašojem koji gotovo da je na tragu Floyda sa soundtracka “Zabriskie Pointa”. “Kapilare” ima atmosferu na tragu Cooderovih soundtrack albuma i laganica brit-folka šezdesetih no Katanečev vokal je i tu nešto neponovljivo i bez presedana. Baš kao i još jedan dramatičan rasplet teme u drugom dijelu s pozadinskim vokalima koji naglašavaju zamamnu melodiju, ali su i svojevrsni kontrapunkt bubnjarskim vožnjama Vinka Vujeca. A onda za sami kraj slijedi mantrički Katanec i finalni zvučni udar za pamćenje.
Vraški slasna torta
Zaključna “Prijateljstvo II” šlag je na ionako vraški slasnoj torti. Možda je baš na kraju albuma najočitije to organsko srastanje kantautora i njegovog banda naglašeno, svakako, odlukom da se album snimi uživo u studiju. Jednako tako i već spomenuta dramaturgija skladbi sa logičnim srastanjima lirskih (tipičnih kantautorskih) etapa šaputavog vokala sa svirkom banda i Katanečevim vriskom. Ovog puta uz senzacionalnu završnicu.
Najkraće rečeno, “Jada Jada” je apsolutno najbolje vinilno izdanje godine; “nosač zvuka” kojeg je itekako vrijedilo čekati!