MIROSLAV TADIĆ & YVETTE HOLZWARTH
Luka
Croatia records
*****
Čuli ste to već u izvedbama tradicijskih glazbenika-etnomuzikologa zaronjenih u duboke slojeve makedonske glazbe, u izvedbama pop i rock muzičara te vrsnih jazzera; u orkestralnim verzijama s filmskih soundtracka ili na smotrama folklora no da je riječ o nepresušnom vrelu nadahnuća kojim se i te naizgled ‘javne glazbene površine’ mogu čitati na nove i svježe načine neupitno dokazuju Miroslav Tadić i Yvette Holzwarth albumom ‘Luka’.
Jer, kao u kakav dalmatinski mandrač i u ovaj se album znakovito nazvan ‘Luka“’ sidre te jedno drugome uz bok vežu tradicijska makedonska glazba i poputbina koju su sa sobom u projekt donijeli virtuozni gitarist i njegova sjajna partnerica s violinom i violom.
Kolaboracija lišena instrumentalističkog prenemaganja i samodokazivanja
Trebalo je imati kuraže pa i od tako općih mjesta kakva je ‘Eleno’ – koju se i u po glasa zapjeva u krčmi ili konobi kad padnu kriteriji nakon koje litre gemišta ili crnjaka – skrojiti novu temu poštujući sve (emocionalne) odlike starog izvornika no s vlastitim rukopisom. ‘Elena’ je tako na samom početku albuma potvrdila sve mogućnosti ove glazbene kolaboracije lišene instrumentalističkog prenemaganja i samodokazivanja; pače na određeni način i ‘poniznog’ naklona izvorniku.
Rezultat je upravo stoga sjajan jer se ni Miro ni Yvette ne nadmeću ni između sebe niti hrvaju s izvornikom već mu – unoseći svu svoju glazbenu vještinu te, još i više, emocije, odaju počast. Brzac ‘Gajdarsko oro’ je, već po žanrovskoj definiciji, na drugom polu od sjete i melankolije uvodnog broja no i ono pročitano kao dijalog (a ne nadmetanje) dvaju vrhunskih glazbenika koji zajedno tkaju čarobnu glazbenu tkanicu. A ona sredinom broja ulazi u prostor ambijentalnih ili meditativnih lirskih pasaža koji još i više naglašavaju brzoprstićke dionice.
Na tragu najboljih etno stilizacija Rya Coodera
Tadićeva autorska ‘Happy 13’ kao razrada teme ‘Postupano oro’ baš kao i dramatični ‘Rustemul’ temeljen na rumunjskom plesu, imaju zanimljivu notu medievalnosti u kojima neko vremešno rockersko uho može pronaći i bliske rođačke veze s perjanicima britanskog folk-rocka šezdesetih ali i ‘tadićevski’ rukopis nadahnut flamencom te – uvjetno rečeno – gypsy stilistiku u izvrsnim violinskim dionicama maestralne Yvette.
Flamenco je možda još prisutniji u sjetnoj ‘More sokol pije’. ‘Ne si ga prodavaj Koljo’ te ‘Eh ti momče Oghriđance’ sa svojim promjenama ritma i paralelnim vožnjama gitare i violine također demonstriraju kemiju koja struji između dvoje glazbenika a ‘Petro, Petrolenko’ mediteransku ‘južnjačku utjehu’ koju je Tadić također unio u projekt.
Zaključna ‘Vuprem oči’ je pak fascinantna meditativna obrada tradicionala (s diskretnim začinima Orijenta) na tragu najboljih etno stilizacija Rya Coodera te savršena točka na ‘i’ još jednog iznimnog Tadićevog projekta.