MIZAR
Večna praznina
Dallas
****
Srećom evo ih opet. Friškom abumu “Večna praznina” prethodila su u 2022. dva najavna singla “Izgoren od ova sonce (Burned By This Sun)” i naslovna skladba, kojima su Mizar pokazali ne samo da su alive and kicking nego jednako nadahnuti i, vraški svoji kao i prije četrdeset godina. U minulim dekada kroz grupu koja je bila i na ugaru i ponovo aktivna su prošli brojni glazbenici, no poput Arijadnine crvene niti kroz sva ta povijesno dramatična vremena provlačila se ona veličanstvena “bizantska” poetika koju je u Mizar unosio gitarist i skladatelj Gorazd Čapovski.
Album “Večna praznina” začet je (ili bolje rečeno najavljen) 2020. “Galebom”. Bio je to i početak plodne suradnje Čapovskog i pjesnika, na albumu i tekstopisca, Tihomira Jančovskog. “Galeb” i otvara album, i već na samom početku pokazuje sugestivnost baritona Zorana Tortevskog savršeno sljubljenog uz davno patentiranu podršku prigušene gitarske pratnje, širokopojasnih klavijatura te “bizantskog zbora” koji udara pečat mistike pravoslavlja. “Doaga den” počinje kao da ga je aranžirao i producirao George Martin dok mu je za vratom bio Brian Wilson no vokal Tortevskog i slapovi elektronike u pozadini uz gitarski naglašeni break i moćnu ritam sekciju broj odvlači u sazvučja nekog osebujnog mizarovskog darka. Tako prokleto neodoljivog s gitarskim solom, koji se u završnici ukazao kao alien s drugog planeta, i stavio točku na i impresivne skladbe. “Luzna” se logično nastavlja uz zavodljiv uvodni gitarski twang, pa smiruje uz vokal koji – mada su usporedne suvišne – u sebi nosi i moć i emocionalnost nasaftanu tugom posljednjih snimaka Johnnyja Casha.
Panoramska zvučna slika melankolije
I ovdje Mizar savršeno, uz podršku pozadinskih vokala, stvara panoramsku zvučnu sliku melankolije da bi se u raspletu teme uzdignuo do visina svjetovne mise. Mračni tonove basa i vokala spareni sa uletima gitare koja poput zraka svjetlosti neočekivano bljesne u tmini, jamče savršenu dinamiku teme koju, konačno, kao i cijeli album, valja uzastopce poslušati barem pet-šest puta.
Ta potreba opetovanih slušanja najbolje govori o slojevitosti skladbi koje se tek kad im preslušavajući skidate slojeve pedantno poput guljenja luka prepoznaju u svoj svojoj punoći. Bez obzira je li riječ o, uvjetno rečeno, rockerskijim brojevima poput paprene “Uninije” (s prepletima reske gitare i gugutavim sintom kakve bi rado potpisali i Depeche Mode) te “Glasnici na padot” u kojima je i mračnog odsječka new wavea i fripovskog prog rocka ili pak u sporovoznijim brojevima.
Jedan od najboljih bandova s negdašnje ex-Yu scene
Poput fantastične pjesme o žudnji za slobodom “1903” (na tekst književnika Petrea M. Andreevskog) koja je prava zvučna katedrala mračnog no čvrstog rock zvuka ili ništa slabije “Izgoren od ova sonce”. Naslovna “Večna praznina” još jedan je savršen spoj mistike pravoslavlja i rocka kako ga, kao univerzalni glazbeni jezik, oduvijek grli Mizar. Što pokazuje i gitara u posljednjem dijelu skladbe koja kao da je podjednako nadahnuta (pazi sad!) nekim rješenjima alter-countryja i prog rocka (na tragu Wilcovih eskapada). Dakako uz čvrsti pečat Mizarovog Balkana. Slično je zamišljen i “Izrod” gdje su u istom talioničkom loncu u kojem nastaje mizarovska slitina, rock, makedonski etno i bizantska liturgijska mistika. Zaključna “Nebesna tišina” je, kako i naslov sugerira, ambijentalna gotovo nabožno uzvišena tema u kojoj su sažete sve odlike “novog Mizara” i albuma. S elementima vješto posvojenih Vangelisovih patenata s “Chariots Of Fire”, nježnim klavirskim dionicama, moćnom ritam sekcijom, gitarskim naglascima u progresiji akorda ili režanjima iz drugog plana te, naravno, s fantastičnim vokalom Zorana Tortevskog.
Makedonija ili, ako hoćete baš, Sjeverna Makedonija možda nije zemlja ekonomskog prosperiteta te meda i mlijeka, no neupitno je domovina jednog od (srećom i dalje aktivnih) najboljih bandova s negdašnje ex-Yu scene.
Naslovna fotografija: Aleksandar Ristovski