Utorak, 26 ožujka, 2024

Parangall: Novi život antologijskih Drakeovih skladbi

Za brojne vremešne i nove fanove opusa Nicka Drakea album 'The Endless Coloured Ways: The Songs Of Nick Drake' će zacijelo – jer doista nema ni jednog slabog mjesta - doći kao blagovijest, no to je jednako dobra prigoda i za upoznavanje s njegovom sjajnom ostavštinom i poticaj za nabavku izvornih albuma



RAZNI IZVOĐAČI

The Endless Coloured Ways: The Songs of Nick Drake

Chrysalis

*****

Autor koji je za života – preminuo je naime u 26. godini još 1974. – objavio samo tri albuma i to “Five Leaves Left” (1969.), “Bryter Layter” (1970.) i “Pink Moon” (1972.), od konca osamdesetih do danas postao je ne samo kultna već iznimno utjecajna figura pa su negdašnju malobrojnu kultnu sljedbu  zamijenili novi fanovi. Među njima i mnogi viđeni protagonisti s indie-pop i folk scene: Everything But The Girl, Belle & Sebastian, Mojave 3, Lambchop, Eliott Smith, Jeff Buckley, R.E.M., Walkabouts, High Llamas… Kao da su svi željeli upiti dio iznimnog glazbenog naslijeđa s albuma koji su u vrijeme  izvornog objavljivanja imala skromni uspjeh.

Još jedna generacija glazbenika je pronašla nadahnuće

Ne čudi stoga da je i još jedna generacija glazbenika u opusu Nicka Drakea našla nadahnuće i objavila novi tribute projekt naslovljen “The Endless Coloured Ways”. Ima li to smisla gotovo pola stoljeća nakon Drakeove smrti? Da ima pokazala je već nadahnuta verzija “Cello Songs” koju su priredili post-punkeri Fontaines D.C. Slijedeći generalni naputak tvoraca tribute projekta da daju svoja osobna viđenja Drakeovih skladbi, oni su vješto iskoristili onaj prepoznatljiv (pomalo istočnjački ili psihodelični) instrumentalni dio violončela i pretvorili ga u mantrički riff koji se provlači kroz album sidreći ga uz atmosferu tipične drakeovske melankolije.

Isto vrijedi za “River Man” koju potpisuju Famous Blue Cable uključujući Feist te Let’s Eat Grandmai i njihov nježno-melankoličan electro pop s potkom sintova i ritam mašinom koja se lijeno kotrlja u podlozi broja a u koji su baš zgodno obukli izvorno akustičarsku “From The Morning”. Da je izvorni Drakeov materijala podatan za nova (autorska) čitanja potvrđuju mahom svi uključeni glazbenici pa tako i Skullcrusher i Gia Margaret koji su zadržali isposnički izvorni aranžman u “Harvest Breed” dogradivši ga ambijentalnošću i upečatljivim vokalima. Naravno izvođači poput Bena Harpera koji dijeli drakeovsku poetiku u “Time Has Told Me” ili pak Davida Graya u snenoj “Place To Be” su ostali razmjerno blizu izvorniku dok je, recimo, AURORA minijaturu “Pink Moon” odvela u astralne sfere elektroničke ambijentalnosti (na trenutke čak na tragu nekih ranih eksperimenata Roberta Wyatta s “Rock Bottom”). “Northern Sky” u izvedbi Karine Polwart i Krisa Drevera sjajno je pak preseljena u prostor jazzy-folk stilizacija u koja se – s naglaskom na novi indie-folk s orijentalnim štihom – smjestila i “Road” Bombay Bicycle Cluba. Osobno najupečatljiva skladba albuma je “Time Of No Replay” kao kolaboracija Joea Henryja i  Meshell Ndegeocello.  

Za brojne vremešne i nove fanove opusa Nicka Drakea album “The Endless Coloured Ways: The Songs Of Nick Drake” će zacijelo – jer doista nema ni jednog slabog mjesta – doći kao blagovijest, no to je jednako dobra prigoda i za upoznavanje s njegovom sjajnom ostavštinom i poticaj za nabavku izvornih albuma.

Pročitajte još...

Povezano

Ostavite komentar

Molimo upišite komentar
Molimo upišite vaše ime