SUNNYSIDERS
The Bridges
Dancing Bear
****1/2
Radoholični Boris Hrepić Hrepa čije su suradnje u različitim bendovima nakon službenog razlaza Daleke obale (Davorin & Bogovići, Fon Biskich & Narodno blago, The Obala, Sunnysiders…) postale opće mjesto, zajedno sa svojom Rolom desetu obljetnicu Sunnysidersa obilježio je novim albumom znakovitog imena „The Bridges“.
Mostovi u naslovu su poveznica koja premošćuje fizičke razdaljine glazbenika „razbacanih“ po svijetu koji su – s istim korijenima u bluesu – sudjelovali na snimanju ovog – ajmo ravno u glavu! – najboljeg albuma Sunnysidersa.
Zapravo, ako je itko nekad i mislio da je blues tek niša u kojoj se „silom prilika“ obreo našao Hrepa, „The Bridges“ će ga demantirati kao projekt duboko položen u tradiciju bluesa. Bez obzira bila riječ o folky-bluesu ruralne Delte, čikaškom urbanom bluesu, blues rocku južnjačkog pečata ili osebujnom pop/rock bluesu koji je primjerice utkan u cohenovsku „Flogging The Dead Horse“. Skladbu u kojoj Hrepin vokal u donjim lagama uz Rolu tako zavodljivo vuče prema blagopočivajućem Leonardu dok Belan i Fiumensi laganicu daju kolorit južnjačkog bluesa (naslonjenog i na pop/rock poduke Chrisa Reae).
Album je otvorila „Crossroads Of Your Own“ kao nabrijani blues-boogie jam gostiju Davora Hačića Hutcha sa slideom i Denisa Makina s električnom gitarom te unisonim vožnjama usne harmonike i gitara. „When You Come So Near“ je na sličnom tragu s međuigrama gitariste Manua Lanvina i Hrepe, „Tiny Soul“ emocijama natopljena laganica u lijenom grooveu uz upečatljive jecaje lap steel gitare Lorenza Picconea a „Blockstop“ pak zanimljiv akustičarsko/električni brzac u kojem je „ruke dao“ gitarist Jerry T. a dodatni začin saksofonist Eric Jemm’s. I ovaj broj u odavno patentiranim izmjenama vokala i dvoglasima Hrepe i Role.
„You’re Not Good To Me“ – s maestralnim Yogijem Lonichem – rasni je sporogoreći blues rock broj kojeg se ne bi posramio ni Gary Moore (na čijem je tragu s primislima na „Still Got The Blues“/“Midnight Blues“ skladba možda i sročena), prava blues laganica „za rezanje vena“ a „Hood In The Face“ vraški zanimljiva blues-rock stilizacija Sunnysidersa (full banda) s gitarskim razmjenama „vatre“ između Hansa s električnom gitarom i Hrepine slide gitare. „No Pockets In The Grave“ je pak „prašnjavi blues“ u kojem su se Roli i Hrepi pridružili vokal Purple Johnnyja i gitara Electric Dana iz Detroit Groove Ganga odvevši temu u raspletu broja prema garažnim blues sazvučjima a „Not The One Of Those“ fantastična kolaboracija s gitaristom Zoranom Čalićem i maestralnim sviračem usne harmonike Krešom Sonny Boy Oremušom. Klasični „up tempo“ blues-boogie kakav je proslavio Canned Heat možda je poslužio kao predložak, no instrumentalni pasaži gostujućeg dvojca (Zoran svira i električnu i slide gitaru) skladbi daju i aromu napaljenih bluesova Georgea Thorogooda. „Heaven Blues Band“ s triom Normana Beakera doista – kako je to Hrepa i želio – ima okus nečega iz vremena britanskog blues booma s kraja šezdesetih i stilistike Petera Greena. Ništa čudno zna li se da je broj posveta preminulom bluzmenu Carlu Reuteru.
Definitivno najbolji i najzreliji album Sunnysidersa (sada na novoj etiketi Dancing Beara) ali i novi početak Daleke obale sa saksofonistom u ulozi pjevača Jakšom Krilesom Jordesom, za Hrepu su svakako dostatni razlozi da ovu pandemijsku godinu proglasi „svojom“. I zaslužio je. Baš kao i „The Bridges“ atribut najboljeg hrvatskog blues albuma.
