THE BLACK KEYS
Droput Boogie
Nonesuch / Dancing Bear
*****
Friški album Black Keysa “Dropout Boogie” valja čitati kao treći (zaključni?) dio paketa koji nam je 2019. dao “Let’s Rock”, a 2021. “Delta Kream”: trolist albuma kojima Dan Auerbach i Pat Carney odaju počast svojim vječnim žanrovskim inspiracijama bluesu i rocku.
Ako je onaj prvi pokazao da su nakon podulje stanke tijekom koje su se posvetili vlastitim projektima i producentskom poslu spremni za povratak u garažu, odnosno bluesu, soulu, garažnom rocku uz čekićanje bubnja i davno patentiranu fuzz gitaru, druga dva su izravnije posvete bluesu.
Ili, preciznije, bluesu Mississippija i i južnjačkom blues-rocku s coverima pročitanim kao prljavi garažni blues “fusion” (“Delta Kream”), odnosno posveta blues-boogieu garniranom s malo garažne psihodelije i soula na friškom albumu. Ovaj put i uz goste poput Billyja Gibbonsa iz ZZ Topa (a tko više od njega može kazati o boogie blues-rocku) te Grega Cartwrighta iz Reigning Sounda i Angela Petragliae iz Kings of Leon.
Povratak ‘blue collar’ korijenima
“Wild Child” uz Gibbonsovu asistenciju otvara album kao zorna potvrda Carneyevih riječi da se dvojac želi vratiti svojim “blue collar” korijenima: bluesu i rocku. Uz začine teksaškog blues-rocka i funka uz uvodni riff koji je mogao biti i rasni komad funk-rocka sedamdesetih. “It Ain’t Over” se logično naslanja na uvodni broj s funkoidnom gitarom u podlozi, tipičnim Auerbachovim gitarskim solom i melodioznom završnicom koja klizi u “fade out”. “For The Love Of The Money” vozi trasom teksaškog boogiea kao rođak ZZ Topa ili Canned Heat kao i “Your Team Is Looking Good” s mrvu glama i odličnim “fuzz” rifom te kotrljajući prljavi blues podložen hammondom “Good Love” u kojoj je očit trag Billyja Gibbonsa.
U laganici “How Long” u podlozi je opet hammond (ovog puta gosta Raya Jacilda) dok je “Burn The Damn Things Down” ponovo shuffle-blues broj s dominantnom fuzz gitarom i melodijom / riffom koji vuče na Beatlese iz pionirske faze posvajanja standarda rock and rolla. “Happiness” je novi sporovozni blues (i on s fuzz gitarom koja dominira na albumu) a odlična “Baby I’m Coming Home” gotovo hommage Allman Brothersima. Posebno u drugom dijelu broja koji ubrzava uz Auerbachove riffove i solo. Zaključna “Didn’t I Love You” novi je blues-boogie s unisonim dionicama gitare i vokala kakve su rado rabili Canned Heat te odličnom Auerbachovom gitarom.
The Black Keys su jedan od onih bendova čiji pogled unatrag prema vlastitim korijenima rezultira novim mladicima na albumu kojim potvrđuju da su i dalje vraški svoji.