WILCO
Cruel Country
dBpm
*****
Pandemijska je izolacija očito potaknula mnoge glazbenike najrazličitijih profila da se okrenu ne samo introspekciji već i čeprkanju po vlastitim glazbenim korijenima i izvornim nadahnućima. Možda je i to barem djelićem razlog zašto su Wilco svoj novi (dvostruki) album naslovljen “Cruel Country” usidrili baš u country: u glazbeni prostor svojih ishodišta.
Doduše, unatoč svim fazama kroz koje je Wilco prolazio na prethodnih jedanaest albuma – što će reći od žestokog rocka, melodioznog beatlesovskog pop-rocka ili nabrijanih eksperimenata – najviše izvorni dašak countryja iz dana Uncle Tupela, kao da je stalno visio u zraku.
Možda prije svega zbog Tweedyjeve potrebe da priča svoju inačicu “velike američke priče” kojoj baš country – ako ga se ne prihvaća kao ortodoksni žanrovski imperativ već, poput Springsteena, kao platno na kojem odlično možeš projicirati svoju autorsku viziju – daje podatan glazbeni okvir.
Pomno osmišljen projekt
Stoga je dvostruki “Cruel Country” dijelom možda počast korijenima nekoć alt-country banda, ali još više pomno osmišljen projekt s countryjem kao glazbom koja je – kao i kod Springsteena na “Western Stars” – simbolična, ako ćete i arhetipska, slika Sjedinjenih Država. S jedne strane nesputane slobode njezinih prerija i pustara, individualizma, ali i osamljenosti koja sa takvom slobodom hoda ruku pod ruku.
Uostalom, “Cruel Country” nije nikakav etnomuzikološki projekt na tragu jednog Coodera budući da Wilca ne zanimaju ni stara ni nova čitanja klišeja razgranatog stabla pod-žanrova countryja, nego mogućnost da posve slobodno unutar najšire shvaćenog žanra pričaju svoju priču. Pri čemu je “Cruel Country” pitak i lepršav – što ni ne čudi jer je gotovo cijeli snimljen uživo na dah – no uz znane Tweedyjeve tekstove i glazbene umetke koji blage veze nemaju sa stereotipima i klišejima žanra.
Ironičan odnos prema patriorizmu i njegovim kontroverzama
“Many Worlds” tako počinje zvučnim efektima i podložena sintovima primjerenijim danima suradnje s O’Rourkeom nego li countryju razvijajući se dalje kao snena klavirska balada. Uvodni milozvučni country valcer s jecajima pedal-steel gitare “I Am My Mother” govori o strahu od migranata koji nadiru s juga i nemogućnosti da se otrgne starim stereotipima i strahovima, a naslovna “Cruel Country” na ironičan način govori o patriotizmu i njegovim kontroverzama.
S Tweedyjem koji u iznimnoj country mid-tempo skladbi veli “volim moju domovinu poput malog djeteta; crvena, bijela i plava / Volim moju domovinu glupu i okrutnu; crvena, bijela i plava…” .
“Hearts Hard To Find” je mazna tema na tragu Harrisonovih solo uradaka, “Falling Apart” dylanovski honky-tonk, a “Hints” tema koja govori o trajnoj podijeljenosti nacije jer “nema sredine i kompromisa dok vas ona druga strana želi ubiti”. Nisu samo tekstovi drugačiji nego bi ste to očekivali od country albuma, nego je takva i glazba. Primjerice, u izvrsnoj “Country Song Upside Down” country se miješa s “ambijentalnom melankolijom” Lambchopa, a “Hearts Hard To Find” je transžanrovska (i izvanvremena) ljubavna balada s bogatim pozadinskim vokalima i melodijom koja podsjeća na Jeffa Lynna i ELO sa širokim zamasima akustične gitare akcentirane klavirom i pedal-steelom.
U popis remek djela mora se upisati i “Many Worlds” koja otvara drugi album kao ambijentalno rasplinut pospani broj. Dvostruki album zaključuje “Plains” s akustičnom gitarom, nenametljivim tex-mex solom akustične gitare i “kuhanjem” efekata u podlozi. Tekst je itekako znakovit kao zaključni iskaz Tweedyjeva promišljanja o Americi: „Volim ovu ravnicu; sudeći po onome što vidim na televizoru nema smisla biti slobodan kad nigdje drugdje ne bi želio biti”.
I doista mogla bi to biti zaključna točka na sve o čemu Tweedy – kao rasni storyteller – pjeva na “Cruel Countryju”: o zemlji koja je i “sjebana” i sjajna, kontroverzna, ponekad okrutna, a opet jedinstvena. Baš kao i sam Wilco.