Bowie je nakon objavljivanja ‘Ziggyja’ vozio sto na sat pa je osim brojnih koncerata zajedno s Mickom Ronsonom producirao nastupni album Loua Reeda ‘Transformer’ (1972.) a godinu kasnije s Iggyjem producirao album Stoogesa ‘Raw Power’.
Iste godine, 13. travnja, na etiketi RCA a u produkciji Bowiea i Kena Scotta objavljuje ‘Aladdin Sane’. Album sa skladbama koje su nastale tijekom američke turneje (i donijele Bowieve impresije Amerike) polučio je golem uspjeh, došao na vrh britanske rang liste te dao dva britanska Top 5 singla: ‘Drive-In Saturday’ i ‘Jean Genie’.
Američka verzija Ziggyja
Bio je to rasni album glam/hard rocka sa Spidersima pojačanim u studiju klaviristom Mikeom Garsonom te dodatnim saksofonistima i pozadinskim vokalima. Bowie je album nazvao ‘Američkom verzijom Ziggyja’. Ne samo stoga što su skladbe bile nadahnute američkom turnejom i špartanjima SAD-om već zbog prijeke potrebe da izbjegne zamku okoštavanja unutar samo jednog lika.
Stoga je domislio Aladdina Sanea i novi image te fotografijom koja se našla na ovitku s naslikanom ‘munjom’ koja dijeli lice na dva dijela sugerirajući suživot dvaju likova. Znana fotografija s oslikanom munjom koja lice dijeli na dva dijela sugerirala je i Bowievo raspoloženje na američkoj turneji koja ga je zbog dugih vožnji autobusom frustrirala a dosegnutim stardomom i svirkom na pozornici veselila.
Prvi broj na albumu je ‘Watch The Man’ nadahnut živim svirkama New York Dollsa, skladbom ‘Brown Sugar’ Rolling Stonesa te (kao i ukupna zvukovnica albuma) njihovim ‘Exile On Main Street’. Stonesi su bili prisutni na lijepom broju skladbi albuma na kojem se našao i cover ‘Let’s Spend The Night Together’. Zapravo riječ je o svojevrsnom garažnom rock glamu sa Stonesima na tragu i Stonesa i Dollsa. Naslovnu ‘Aladdin Sane’ pak otvara Garsonov avant-jazz klavir koji dominira cijelim eksperimentalnim art-rock brojem uz čudesan solo podržan saksofonom i orgazmičku završnicu.
Sjajna skladba ujedno i ključni broj albuma je na drugom polu od glam rocka prethodnog broja i slijedeće ‘Drive-in Saturday’. Potonja, nadahnuta doo-wop laganicama osim vokala je dobila i odlične Bowieve dionice saksofona i sintesajzera uz tekst koji je govorio o postapokaliptičnom svijetu u kojem su ljudi izgubili interes za seks. ‘Panic In Detroit’ je govorila o neredima u Detroitu (naravno, izvor je bilo sjećanje Iggyja Popa) te očekivano bila gitarski nabrijan glam broj no s (neočekivanim) ritmom s naglašenim kongama na pola puta između patentiranih rješenja Boa Diddleya, latino utjecaja te obilatom podrškom ženskih pozadinskih vokala. A stranu albuma zaključila je ‘Cracked Actor’ koju otvara ‘prljavi’ hard rock-glam gitarski riff uz dominantnu ulogu Ronsona na cijelom broju.
Svojevrsna je najava mega-uspješnog singla ‘Jean Genie’
‘Time’ kojim počinje druga strana albuma nadahnut je Brelom uz kabaretsku notu s Garsonovim klavirom na tragu cabareta Kurta Weilla te jazza i Ronsonovim akcentima i solom te pozadinskim refrenima u sjajnoj završnici broja. Sama melodija se pak dijelom naslanja i na ‘All The Young Dudes’ no u osnovi riječ je o iznimnoj stilizaciji istovremeno avangardne i campom ozračene teme.
‘The Prettiest Star’ izvorno objavljena kao singl još 1970. na albumu se našla u novoj verziji. Posvećena Angie snimljena je u plesnom ritmu ‘antikne’ atmosfere s pozadinskim vokalima na tragu doo-woopa, Bowievom akustičnom gitarom te melodioznim Ronsonovim solom i Garsonovim klavirom i Bowievim saksofonom koji daju dodatnu patinu vremešnosti skladbi. Žestoka i ubrzana glam-rock izvedba ‘Let’s Spend The Night Together’ (koja je dobila zanimljiv Garsonov klavirski dodatak i sintesajzer) svojevrsna je najava mega-uspješnog singla ‘Jean Genie’.
Obdarena antologijskim Ronsonovim riffom potaknutim i Yardbirdsima i Boom Diddleyem, jedna od amblematskih Bowievih skladbi. Lik skladbe je inspiriran Iggyjem no sama skladba i čuveni riff najviše duguju pjesmi Jacquesa Dutronca ‘La Fille du Père Noël’ iz 1966. Zaključni broj albuma je balada ‘Lady Grinning Soul’ otvorena klavirom u kojem se ćuti i duh španjolskih balada (čemu pridonosi gitara), francuske šansonjerske škole i – kako je kazao klavirist Garson – ‘malo Liszta’. Izvedba je pak rasna demonstracija vokalnih sposobnosti koja ovaj, pomalo zaboravljeni biser, guraju u krug najbolje otpjevanih pjesama u golemom Bowievom portfelju.
‘Aladdin Sane’ je bio do tada komercijalno najuspješniji Bowiev projekt no kritika ga je ocijenila slabijim od ‘Ziggyja’. No i ‘Aladdin Sane’ je sjajno ostario.
Jaki pečat Bowiea iz glam faze
Ocjene za slijedeći album ‘Pin Ups’ objavljen u listopadu 1973. a snimljen s Ronsonom i Bolderom te bubnjarom Aynsleyen Dunbardom koji je u Spidersima zamijenio Woodya, bile su mnogo suzdržanije. No, album na kojem su se našli samo coveri britanskih pop brojeva šezdesetih odnosno Bowievu milih skladbi bez obzira na njihov izvorni komercijalni potencijal, ipak je nosio jaki pečat Bowiea iz glam faze.
Album je otvorila žestoka garažna izvedba ‘Rosalyn’ kao posveta i Pretty Thingsima, rhythm and bluesu i Bou Diddleyu, za njom ‘Here Comes The Night’ s repertoara Thema, ‘I Wish You Would’ Yardbirdsa, ‘See Emily Play’ kao hommage Sydu Barretty i Pink Floydima te ‘Everything’s Alright’ The Mojosa i ‘I Can’t Explain’ The Who.
Sve odabrane skladbe s izuzetkom ‘See Emily Play’ koja je zadržala dašak izvorne psihodelije, odsvirane su kao nabrijani rock brojevi s korijenjem duboko položenim u rhythm and bluesu te, očekivano, s Ronsonom u glavnoj ulozi kojem je povjerena zadaća (posebno kad je riječ o riffovima a la Townshend) sjajno legla. ‘Friday On My Mind’ – veliki hit Easybeatsa koji mi je odavno bolji od izvornika – i odlično posvojena ‘The Sorrow’ McCoysa na početku B strane albuma među vrhuncima su albuma.
Mnogo slabiji nije ni nastavak s novim nizom: ‘Don’t Bring Me Down’ Pretty Thingsa, ‘Shape Of Things’ Yardbirdsa, ‘Anyway, Anyhow, Anywhere’ The Who te ‘Where Have All The Good Times Gone’ Kinksa. Mada je kritika ocijenila album mlako ističući kako izvedbe nisu bile u rangu superiornijih izvornika te upirala prstom u površnost obrada, ‘Pin Ups’ sam uvijek doživljavao kao solidan album ‘čišćenja prtljage’ s kojom je Bowie ušao u najkreativnije razdoblje. Štoviše, sirovost izvedbe i produkcije, bila mi je i ostala plus a ne mana, posebice u skladbama poput zaključnog broja.
Diamond Dogs – posljednji Bowiev glam-rock album
Osmi studijski album ‘Diamond Dogs’ objavljen 24. svibnja 1974. posljednji je Bowiev glam-rock album. Zapravo bio je još uvijek dijelom glama (koji je kao pop-mainstream proizvodio sve više kičastih singlova za jednokratnu upotrebu) no s iskoracima prema art-rocku, funku, soulu, broadwayskoj ‘teatarskoj’ produkciji te, moglo bi se reći, proto punku. Bowie je bio ‘Katica za sve’ – autor, producent, multiinstrumentalist no ovog puta album je snimljen bez Ronsona i Spidersa s Bowiem koji je – s izuzetkom skladbe ‘1984’ u kojoj gostuje Alan Parker – odsvirao i sve gitare.
Povratnik u Bowievu priču Tony Visconti potpisao je pak gudačke aranžmane i pomogao kod miksa. Album je bio nadahnut Orwellovom ‘1984’ te pisanjem Williama Burroughsa pa ne čudi da ga otvara ‘Future Legend’ koja govori o urbanoj apokalipsi (slike postapokaliptičnog Manhattana) s Bowievim ‘recitalom’ iznad zavijajućih sintova i dramatične gitare.
Nakon čega slijedi ‘Diamond Dogs’ kao brzi glamom ali i Stonesima i Stoogesima ozračen rock broj s melodioznim refrenom. ‘Sweet Thing/Candidate/Sweet Thing (Reprise)’ trodijelni je broj koji počinje s Bowievim dubokim glasom (nalik baritonu Scotta Walkera) da bi se potom vinuo u visine podržan gudačima, pozadinskim vokalima te Garsonovim klavirom dok je dionica ‘Candidatea’ atmosferski komad art-rocka koji postupno dobiva na žestini i ubrzanju da bi s jazzy saksofonom ponovo usporio. ‘Sweet Thing (Reprise)’ je pak odsvirana kao komad proto-industriala. Zaključni broj na prvoj strani ‘Rebel Rebel’ građen je oko riffa a la Rolling Stones te je, objavljen kao singl, bio hit s obje strane Atlantika. Žrestoki glam-rock broj mnogi su ocijenili i kao himnu glama ali i oproštaj od žanra kojeg je Bowie s Marcom Bolanom definirao.
Izravno referiranje na Orwellov roman ‘1984’
‘Rock and Roll With Me’ je bila posve drugačija: rasna pop laganica ‘zaslađena’ na tragu velikih balada nastalih u zgradi Brill Buildinga. Uvod s klavirom daje malo na Eltona Johna no Bowiev emocionalni vokal uz puhače, orgulje, pozadinske vokale, diskretnu no efektnu gitaru temu odvlači refrenom u himničke visine. ‘We Are The Dead’ je sporovozna art-pop tema s tipičnom boweievskom dramaturgijom te slaganjem ‘lirskih’p i dramatičnih pasaža koji podcrtavaju tekst koji govori o Orwellovim likovim.
Skladba je zapravo svojevrsni uvod u ‘1984’ i ‘Big Brother’ koje slijedi za njom. Naravno, riječ je o temama koji se izravno referiraju na Orwellov roman.
U naslovnoj skladbi se miješa funk – s Parkerovom wah-wah gitarom te basom i gudačima na tragu Isaaca Hayesa i ‘Shafta’ – te elementi dramaturgije rock-opere. Ništa čudno jer ‘Big Brother’ (s upečatljivom trubom koja ima nešto i od Milesa Daviesa i od Townshendovih rock-opera) i zaključna ‘Chant of the Ever Circling Skeletal’ izvorno su napisane za nikad realiziran musical ‘1984’ (na kojeg nije dobio prava od Orwellove udovice) te sa dva prethodna broja čine cjelinu.
Album je u vrijeme izvornog objavljivanja dobio podijeljene kritike no kasnijih godina prihvaćen je kao još jedno remek djelo. Mnogi su ga proglasili završnicom Bowieve faze glama ali – zbog soula i funka koji su se također pojavili na albumu – i burevjesnikom slijedećeg studijskog albuma ‘Young American’ i nove Bowieve mijene.
