Od keltskog folka i R’n’B-ja do soula i natrag
Uz bok albumu ‘Astral Weeks’ iz 1968. koji ga je pretvorio u kultnu figuru, Vanov ‘Moondance’ kojim otvara plodnu dekadu sedamddsetih je projekt na kojem ostaje u prostoru intimnog pa i duhovnog no s komunikativnijim brojevima: rezultatom mekog srastanja soula, irskog folka, jazza i popa.
Ujedno riječ je o prvom albumu kojeg je prodao u platinastoj nakladi svjedočeći ne samo o iznimnom skladateljskom i izvođačkom talentu već i o umijeću pisanja skladbi koje se – lišivši se improvizacija no ne gubeći baš ništa na kvaliteti izoštravanjem fokusa – mogu dobaciti i do mnogo šire publike od one koja ga je prigrlila nakon ‘Astral Weeks’.
Morrisonov karizmatični vokal
Album je naime za razliku od ‘isposničko’ akustičarskog prethodnika s gotovo apstraktnim folky-jazz brojevima bio bogatije aranžiran s puhačima, gudačima i klavijaturama te u Vanovu priču uveo nove glazbenike poput gitariste Johna Platania, multiinstrumentaliste / saksofoniste Jacka Shroera te klavijaturiste Jeffa Labesa s kojima će i kasnije surađivati. Morrisonov karizmatični vokal bljesnuo je u temama poput pastoralne i nostalgične ‘And It Stoned Me’, naslovnog broja s aromom jazza, ‘Brand New Day’ ili u sjajnoj ‘Caravan’ i meditativnoj baladi ‘Into The Mystic’ – doslovno izvanvremenim skladbama.
Album je zaključen trima neospornim zgodicima: ‘Brand New Day’, ‘Everyone’ i ‘Glad Tidings’ imale su u sebi jaku dozu optimizma i životne radosti no i one s Morrisonu tako omiljenim ‘podtekstom’ koji je onima koji su to htjeli čuti govorio o ozbiljnim pa i traumatičnim temama (sukobi u Sjevernoj Irskoj, odnosima u glazbenoj industriji…).
I drugi album iz 1970. ‘His Band And The Street Choir’ objavljen 15. studenog pokazao je vrhunsku autorsku i izvođačku formu na tragu prethodniku. Zajedno sa sekstetom glazbenika među kojima je bila i trojka koja je s njim snimila ‘Moondance’ (saksofonist Jack Schroer, gitarist John Platania i basist John Klingberg), nadahnuće je potražio u rhythm and bluesu New Orleansa.
Kritika je album nahvalila naglasivši ležernost izvedbe
Izvorna ideja bila je album snimiti a capella uz podršku samo pet vokalista no i brojevi koji su zadržali vokalna višeglasja u konačnici su dobili instrumentalnu pratnju. Kritika je album nahvalila naglasivši ležernost izvedbe i gotovo svečarsku atmosferu no Morrison je bio nezadovoljan zbog naknadnog dodavanja vokala izvornoj četvorki nazvanoj The Street Choir. Na albumu su se našle i ponovno snimljene skladbe s ranijih albuma u novim aranžmanima poput ‘I’ve Been Working’ koja datira još iz vremena snimanja ‘Astral Weeksa’ (kasnije se našla na ‘Moondanceu’) odnosno u glazbenom ruhu nadahnutom soulom Jamesa Browna i funkom Metersa.
Album je otvorio ‘Domino’ posvećen Fatsu Dominu. I ova je skladba – veliki hit koji je dospio na Billboardov Top 10 – doživjela mnoge preinake prije konačne verzije s funky gitarom, puhačima inspiriranim soulom Memphisa, pumpajućim basom i tipičnim klavirom na tragu Dominoa i rhythm and blues ‘škole’ New Orleansa. Utjecaj ove skladbe protegnuo se i godinama kasnije kod protagonista ‘blue eyed soula’ pa i Dexy’s Midnight Runnersa u osamdesetima.
‘Crazy Face’ koja je slijedila za njom bila je balada (i ona nastala još 1968.) s diskretnim začinima folka (akustična gitara, mandolina, klavir) ali i u tradiciji rhythm and blues/soul laganica sa blues saksofonom i ‘šaputavim’ Hammondom B3 u podlozi. Živahna ‘Give Me A Kiss’ je iskoračila prema rockabillyju s doo-wop vokalima, R&B puhačima i klavirom na tragu Fatsa Dominoa. ‘Call Me Up In Dreamland’ donosi pak balans gospela (s pozadinskim vokalima) i rhythm and bluesa a la New Orleans uz Vanov solo tenor saksofona a A stranu albuma zaključuje nježna akustična balada ‘I’ll Be Your Lover Too’ s korijenima u ‘Astral Weeksu’.
Srastanje rhythm and bluesa s jazzy-blues atmosferom i pitkom melodijom
‘Blue Money’ – uz ‘Domino’ još jedan hit singl s albuma – otvara B stranu. Baš kao i ‘Domino’ donijela je srastanje rhythm and bluesa s jazzy-blues atmosferom i pitkom melodijom. Nježna ‘Virgo Clowns’ je broj s folky akustičnom gitarom ‘dvanaesticom’ i zanimljivim ‘bojanjem’ teme bas klarinetom, ‘Gypsy Queen’ ljubavna soul laganica otpjevana falsettom a ‘Sweet Jannie’ blues boogie stilizacija. ‘If I Ever Needed Someone’ te zaključna ‘Street Choir’ su zgoditak Vanovog ‘blue eyed soula’ s tako tipičnim keltskim timbrom te podebljane pozadinskim vokalima. Potonja i s usnom harmonikom koja daje dašak countryja.
U listopadu 1971. izlazi peti studijski album ‘Tupelo Honey’. Zamišljen je i odrađen kao iznimna zbirka romantičnih i opuštenih te countryjem i rhythm and bluesom nadahnutih tema koje slave obiteljski život u ruralnoj idili. No zbog selidbe iz Woodstocka u Kaliforniju Morrison se morao odreći suradnika s prethodnih albuma (od stare ekipe ostao je samo saksofonist Schroer i njegova supruga kao pozadinski vokal) ali i ovog puta album je dao nove bisere poput ‘You Are My Woman’, ‘Wild Night’ ili nostalgične ‘Old Old Woodstock’ te naslovnog broja.
Uvodna ‘Wild Night’ – snimljena uživo u studiju te objavljena i kao hit singl – bila je rasni rhythm and blues brzac s puhačima na tragu produkcije Staxa i upečatljivom gitarom Ronniea Montrosea. ‘(Straight To Your Heart) Like A Cannonball’ bila je tipična ‘blue eyed soul’ tema oplemenjena Montroseovim gitarskim riffom i pozadinskim vokalima a ‘Old Old Woodstock’ – s klavirskim uvodom – iznimna balada s elementima folka i jazza koja slavi bivši dom u Woodstocku i obitelj. Na nju se tematski logično nadovezuje country stilizacija ‘Starting A New Life’ s akustičnim gitarama i usnom harmonikom. ‘You’re My Woman’ je pak nježna blues laganica te, kao i naslovna tema ‘Tupelo Honey’ koja otvara B stranu albuma, ljubavna balada. Potonja jedna od vječnih klasika u Morrisonovoj pjesmarici s mekim srastanjima soul vokala, folka, i diskretnih jazzy začina u čudesnoj glazbenoj tkanici koju vezu gitare, saksofon, pedal-steel gitara, vibrafon…
‘Tupelo Honey’ i danas zaslužuje veoma visoku ocjenu
‘I Wanna Ruu You’ je pak country valcer, ‘When That Evening Sun Goes Down’ zgodan honky-tonk broj a zaključna ‘Moonshine Whiskey’ treći country/folkom okađen broj na tragu The Banda no sa saksofonom i gospel/soul ženskim pozadinskim vokalima.
Iako Morrison, po običaju, nije bio posve zadovoljan albumom držeći da je bio kompromis između željenog klasičnog country albuma i soula, ‘Tupelo Honey’ i danas zaslužuje veoma visoku ocjenu. Moglo bi se čak reći da je zapravo nazivnik za ‘šestoljetku’ u kojoj je – od 1968. i albuma ‘Astral Weeks’ pa do 1974. – Van Morrison objavio zapanjujući niz fascinantnih albuma u kojima se bavi ‘dubinskim emocijama’. Točnije, temama smrti, beznađa, seksualne čežnje, nježnosti, nostalgije…