Subota, 16 listopada, 2021

Pop Gallaksija: Zlatne sedamdesete Grateful Deada

Grateful Dead su u 1970. godinu ušli kao perjanici psihodeličnog eksperimenta i improvizacije koji je kulminaciju imao na studijskom 'Aoxomoxoa' i višesatnim koncertnim jam sessionima

No, na iznenađenje fanova i publike kojoj su bili simbol psihodeličnog eksperimenta San Francisca i ‘ljeta ljubavi’, novi studijski album ‘Workingman’s Dead’ bio je iznenađenje jer je umjesto improvizacija i eksperimenta donio osam brojeva do srži prožetih countryjem, folkom ili – najšire shvaćenom – korijenskom ‘americanom’.

Uz raskošne vokalne harmonije koje su mnogo dugovale grupama poput Crosby, Stills, Nash & Young. 

Čvrsto svjedočanstvo o novom putu kojim su Garcia i družina krenuli.

Ako je ‘Workingman’s Dead’ bio iznenađenje njegov nasljednik iz iste godine ‘American Beauty’ bio je čvrsto svjedočanstvo o novom putu kojim su Garcia i družina krenuli. Jer album snimljen jedva koji mjesec nakon prethodnika donio je novo uranjanje u bluegrass te najpoetičniji materijal u opusu banda.
Bio je to zacijelo i svojevrstan odgovor na krah hipijevskih iluzija i simboličan povratak korijenima s Garciom koji je više svirao pedal-steel gitaru nego li svoj omiljeni Gibson SG, country-blues brojevima (poput ‘Operatora’ ili vrhunskog blues-rocka ozračenog i Beatlesima u ‘Truckin’), country rocku (‘Box Of Rain’, ‘Sugar Magnolia’), folku s upečatljivom mandolinom Davea Grissmana (‘Friend Of The Devil’), višeglasjima (‘Brokedown Palace’, ‘Atticks Of My Life’), everlyjevskim temama (‘Candymen’), skladbama na tragu Byrdsa (‘Till The Morning Comes’)… Mada ne odgovara predodžbi o ‘klasičnim’ Grateful Dead, album ‘American Beauty’ je jedan od najboljih u njihovoj opsežnoj diskografiji.

Drugi dvostruki koncertni album nazvan ‘Grateful Dead’ (no znan kao ‘Scull And Roses’ po ilustraciji sa lubanjom i ružama na ovitku) objavljen je 24. listopada 1971. 

Početkom 1971. grupu je napustio Mickey Hart (u band se vratio 1974.) a godinu ranije otišao je i drugi klavijaturist Tom TC Constanten pa je album snimila petorka kojoj se kasnije u studiju na novim brojevima ‘Bertha’, ‘Playing In the Band’ te ‘Wharf Rat’ koji su dobili naknadna ‘podebljavanja’ koncertnog zapisa pridružio orguljaš Merele Saunders. Naime za razliku od prethodnog live albuma, ‘Scull And Roses’ je dobio i dosnimavanja i nove skladbe.

Uspješan pohod Grateful Deada i na rang liste i kod koncertne publike

Sva tri broja bila su ključna za nastavak uspješnog pohoda Grateful Deada i na rang liste i kod koncertne publike. ‘Bertha’ i ‘Playing In The Band’ naslonile su se na stilizacije countryja i folka (s naglašenim učinkom Saundersovih orgulja) blisku The Bandu odnosno na poetiku ‘American Beauty’ dok je ‘Wharf Rat’ bila diskretnom psihodelijom obojana ‘ambijentalna’ tema s naglašenim međuigrama gitara, basa i udaraljki. Baš kao i novi favorit kod publike ‘Not Fade Away’ / ‘Goin’ Down The Road Feeling Bad’ s upečatljivim diddleyevskim rifom i izvrsnim gitarskim solima. Na albumu su se našli i coveri folk brojeva te blues, country i R’n’B tema poput Kristoffersonove ‘Me And Bobby McGee’ i ‘Mama Tried’ Merla Haggarda, ‘Johnny B. Goode’ Chucka Berryja te blues standardi iz repertoara Jimmyja Reeda ‘Big Boss Man’ i ‘Me And My Uncle’. 

U studenom 1972. izlazi još jedan koncertni set: trostruki ‘Europe’72’ sa snimkama ljetne europske turneje. I ovaj je album donio nove aranžmane standarda s tipičnim produženim ‘jamovima’ i sjajnim Garciom u prvom planu (što je odlika svih faza djelovanja koncertnog banda) te nekoliko novih brojeva poput ‘Jack Strawa’ i ‘Brown Eyed Woman’. Na turneji je predstavljena i nova postava jer se bandu pridružio klavijaturist Keith Godchaux i njegova supruga, pjevačica Donna Jean koja je pjevala pozadinski vokal. ‘Europe’72’ koji je kao i prethodnik imao i naknadna dosnimavanja u studiju te sjajnom prođom na tržištu pokazao da su Grateful Dead prvorazredna koncertna atrakcija. 

Ubrzo nakon objave albuma u ožujku 1973. od posljedica višegodišnjeg alkoholizma preminuo je član utemeljitelj Ron ‘Pigpen’ McKernan. 

Naglašeniji zaokret prema jazzu

Šesti album ‘Wake of the Flood’ – prvi studijski nakon trogodišnje stanke – objavljen 15. listopada 1973. na netom pokrenutoj etiketi Grateful Dead Recordsa donio je naglašeniji zaokret prema jazzu. Svakako i zbog sklonosti klavijaturiste Godchauxa koji je – za razliku od ‘Pigpena’ okrenutog bluesu – volio modalni jazz i bebop.
Čak pet od sedam brojeva koji su se našli na albumu bilo je već testirano i usvirano na koncertima te znano fanovima u ‘live’ izvedbama. ‘Wake Of The Flood’ bio je stoga jedan od njihovih najboljih studijskih albuma s biserima poput lijene ‘Eyes Of The World’ s odličnom Garciinom jazzy gitarom te epske Weirove ‘Weather Report Suite’. Njen ‘prolog’ na akustičnoj gitari na tragu je Pentangleovog folk-rocka a cijeli broj dokaz da se i u formi prog-rocka Grateful Dead sjajno snalaze. U istoj je kategoriji i pospana laganica ‘Stella Blue’. Album je prije objavljivanja procurio kao piratsko izdanje što je itekako utjecalo na (inače dobru) prodaju legalnog albuma i novopokrenutu diskografsku kuću dovelo u velike novčane probleme.
Slijedeći album ‘
From The Mars Hotel’ objavljen je 27. lipnja 1974. očito kaneći kapitalizirati na komercijalnom uspjehu prethodnika. Ovog puta s Jerryjem Garciom kao vodećim vokalistom te skladbama dvojca Garcia-Hunter bio je uz bok godinu ranijem albumu. No bio je ritmički brži od njega no s jednakim brojem novih zgoditaka koji su i godinama kasnije bili na koncertnoj set listi. Album je otvorio poletni boogie ‘US Blues’ no ‘China Doll’ (autorska kolaboracija Lesha i Bobbyja Petersena) koja je slijedila za njim bila je folky balada s čarobnom melodijom te na tragu najboljih brojeva s ‘American Beauty’ (zapravo u istom prostoru kao i ‘Wild Horses’ Stonesa kad bi ju križali s ‘As Tears Go By’). ‘Unbroken Chain’ je donijela nastavak u istom raspoloženju no ‘Loose Lucy’ ponovo je ubrzala tempu okađena countryjem. Korijene u bluesu je pak pokazala odlična ‘Ship Of Fool’ a – ništa slabije – ‘Unbroken Chain’ (koja je nakon lirskog uvoda dobila jazzy nadgradnju s izvrsnim Garciiom i latino ritmom) i ‘Scarlet Begonias’ postale su novi neizostavni koncertni standardi. 

Veće uključenje svih članova u stvaralački proces i eksperimentiranje

Nisku sjajnih albuma u sedamdesetima nastavio je komercijalno veoma uspješan ‘Blues For Allah’ objavljen na etiketi Grateful Dead Records u rujnu 1975. Za razliku od ranijih studijskih albuma čiji su brojevi bili razrađeni na koncertima ovog puta band ih je u cijelosti zgotovio u novom kućnom studiju Boba Weira u Mill Valleyu.
Studijski rad na albumu – po želji samog Garcie – rezultirao je većim uključenjem svih članova u stvaralački proces ali i slobodu eksperimentiranja. Primjerice u folky temi ‘Sage & Spirit’ koja je dobila i flautu nadahnutu Bachom i Weirov solo nadahnut vježbom za zagrijavanje prstiju, u ‘Help On The Way/Slipknot!’ jazzy stilizacije (na tragu Steely Dana) te fascinantna sola Garcie dok je u žustroj i ritmički razigranoj jazz-rock temi ‘King Solomon’s Marbles’ u dionicama Fender Rhodesa Keitha Godchauxa očit utjecaj Herbiea Hancocka. Ili, na trenutke Coreainih Return To Forever. Funkoidna ‘Franklin’s Tower’ gitarskim naglascima zaziva nadahnuće i u jazzu te u jamajčanskim ritmovima podcrtanim toplim Godchauxovim orguljama. ‘Crazy Fingers’ je bila napajana istim ritmičkim sokovima reggaea dok je ‘Blues For Allah’ nadahnuće imao u srednjoistočnim melodijskim arabeskama i napjevima kao poticajem za glazbeni eksperiment.  

Album je sjajno prošao kod publike no reakcije kritike su bile suzdržane. Dakako, i one korigirane tijekom kasnijih godina pa je ‘Blues For Allah’ (s pravom) uvršten među najbolje albume Grateful Deada sedamdesetih. 

Posljednji album objavljen na etiketi Grateful Dead Recordsa

Novi dvostruki live album ‘Steel Your Face’ objavljen u lipnju 1976. donio je zapise sa serije koncerata iz Winterland Balrooma u San Franciscu održanih u listopadu 1974. Riječ je o ‘oproštajnim’ koncertima koji su snimani i za film jer su se Grateful Dead odlučili za stanku. Ona doduše nije baš potrajala jer su jedva koji mjesec kasnije ponovo ušli u studio a u lipnju 1976. ponovo krenuli s koncertima.
Odluka o pauziranju bila je potaknuta i golemim troškovima koncertnih nastupa s ‘Wall Of Sound’; divovskim i preskupim trokatnim razglasom s pojačalima ukupne snage gotovo 27 tisuća watta te šestotinjak zvučnika. 

Za razliku od ranijih koncerata ovog puta su Grateful Dead po želji Phila Lesha koji je vodio projekt odustali od patentiranih dužih ‘jamova’ u korist kraćih pjesama što nije najbolje prošlo ni kod publike koja je kupila album niti kod kritike. Bio je to i posljednji album objavljen na etiketi Grateful Dead Recordsa. 

Žanrovski miješan materijal

Ništa bolje nije prošao ni slijedeći album ‘Terrapin Station’ objavljen na etiketi netom pokrenute Arista Records 27. srpnja 1977. (Mnogo bolje je prošao na rang listama kad se 1986. pojavio kao reizdanje na CD-u). 

Album je donio žanrovski miješan materijal kao svojevrsni zbir (doduše ne baš nadahnut) stilova koji su dominirali na prethodnicima. Primjerice, na njemu se našla naslovna podugačka suita, gospel-blues ‘Samson And Delilah’, cover hita Marthe & The Vandellas ‘Dancing In The Streets’ kao podsjetnik na repertoar kojeg su Grateful Dead svirali u šezdesetima no s puhaćim aranžmanom nadahnutim discom. ‘Passenger’ Phila Lesha bila je pak pod utjecajem skladbe ‘Station Man’ Fleetwood Maca.

Grateful Dead su tijekom sedamdesetih imali odanu sljedbu ‘deadheadsa’ koja ih je pratila na koncertima no prodaja albuma je na isteku dekade bila mnogo slabija. Stoga su u Aristi zaključili da bi bilo dobro na slijedećem albumu spariti Grateful Dead s producentom Lowellom Georgeom iz Little Feat. Pošto su na prethodnom albumu pokazali iznenađujuću sklonost za disco glazbu i naslovni broj je imao disco ritam dok je dvije skladbe na albumu otpjevala Donna Jean Godchaux.

Najmanje zbrčkan album

Shakedown Street’ objavljen 15. studenog 1978. je bio u najmanje zbrčkan album na kojem su se našli i coveri poput ‘Good Lovin’ Rascalsa, Karibima nadahnut instrumental ‘Serengetti’, Garciina i Hunterova verzija ‘Stagger Leeja’ u country-folk maniri, nova verzija ‘New Minglewood Bluesa’ s prvijenca te (po osobnom sudu jedan od najboljih brojeva albuma) boogie-blues tema ‘Need A Miracle’. ‘From The Heart Of Me’ s Donnom kao glavnom pjevačicom i ‘France’ (duet Donne i Boba Weira) nisu mogle biti dalje od klasičnog zvuka Grateful Deada po ukusu ‘deadheadsa’. Prva kao iskorak prema soft-rocku a druga kao latino-pop stilizacija. 

Na samom prijelazu u novo desetljeće band je napustio Keith Godchaux kojeg je zamijenio Brent Mydland koji ostaje s bandom sve do smrti od posljedica predoziranja u lipnju 1990.

Pročitajte još...

POP GALLAKSIJA | Najbolji albumi iz 1970. – Milesov ‘Bitches Brew’ kao biblija jazz fusiona

"Bitches Brew" je bio i ostao najutjecajniji album Milesove "električne faze" na kojem je prošireni sastav glazbenika s kojima je snimio prethodni album i odradio turneje, snimio funkom i rockom začinjene verzije starih brojeva

POP GALLAKSIJA | Najbolji albumi iz 1970. – Trostruko čudo Georgea Harrisona

Harrison je "All Thing Must Pass" okupio sjajnu ekipu - uz Claptona, Radlea, Whitlocka, Gordona sudjelovali su i njegovi stari prijatelji Klaus Voormann, Gary Wright, Billy Preston, ali i Ringo Starr pa je album bio i svojevrsni "who is who" tadašnje kreme rocka

POP GALLAKSIJA | Najbolji albumi iz 1970. – Kuđena i hvaljena izvanvremena “Layla”

Albumi koji u 2020. slave 50. rođendan!  Malo koji album je imao sudbinu nalik dvostrukom "Layla And Other Assorted Love Songs" kojeg su u studenom 1970....

POP GALLAKSIJA | Najbolji albumi iz 1970. – The Who i ‘živi’ manifest hard rocka

Koncertni album "Live At Leeds" i danas je sama esencija energije i eruptivnosti jednog rasnog rock banda uhvaćenog u živo te - bez pogovora - jedan od najboljih koncertnih albuma rocka svih vremena

Povezano

Parangall: Tony Bennett & Lady Gaga, Love for sale – Lady pjeva jazz

Nitko, dakako, nije očekivao da album bude uz bok albumu Porterovih standarda u izvedbi Ellae Fitzgerald, no 'Love For Sale' je odličan komad easy listeninga i, ako baš hoćete, album na čast i Lady Gagi i velikom Bennettu

Parangall: Bob Dylan – Springtime in New York: The Bootleg Series, Vol. 16, 1980-1985 

Za dylanofile koji imaju i studijske albume i prethodna izdanja 'bootleg' serijala, bit će itekako zanimljivo usporediti neke od studijskih ili pak alternativnih verzija objavljenih na njima s brojevima dostupnim na 'šesnaestici'. Kao trajni dokaz silnih Dylanovih mijena i kolaboracija s prepunom galerijom vrhunskih glazbenika

Parangall: Urban & 4, Lipanj, srpanj, kolovoz – Album godine kao vrhunac ‘urbanizma’ 

'Lipanj, srpanj, kolovoz' je stoga ne samo sjajan album već i – čini mi se – veliko finale Urbana kakvog znamo od 'Žena+dijete' naovamo ali, volio bih vjerovati, i startna pozicija novog Urbana koji bez paljenja mostova za sobom može ići dalje. I to, kud god hoće

Pop gallaksija / Najbolji albumi 70-ih: Joni Mitchell (1.) – Prva petoljetka

Ako je odličan 'Ladies From A Canyon' koji se uspeo na vrhove rang lista te dao hit singlove 'Woodstock' i 'Big Yellow Taxi' bio uspjeli projekt tranzicije, slijedeći 'Blue' bio je pravo remek djelo. Objavljen 30. lipnja 1971. do danas stoji kao zacijelo najbolji album u njenom diskografskom opusu

Ostavite komentar

Molimo upišite komentar
Molimo upišite vaše ime