Albumi koji u 2020. slave 50. rođendan!
Diskografski gledano, godina 1970. bila je iznimno plodna sjajnim glazbenim albuma. Neki od njih obilježili su povijest glazbe, neki su postali kultni, dok se s druge strane za neke smatra da nisu bili dovoljno zamijećeni. Pet desetljeća nakon, u 2020. godini obilježavaju se jubilarne obljetnice značajnih albuma te Zlatko Gall u sklopu kolumne POP GALLAKSIJA donosi niz osvrta o odabranim izdanjima koje ove godine slave 50. rođendan!
Je li objavljivanje prvog post-Beatles samostalnog albuma Georgea Harrisona kao (čak) trostrukog albuma bila svojevrsna poruka Lennonu i McCartneyu da je “silent Beatle” čije su se pjesme na kapaljku dozirale albumima Beatlesa bio podcijenjen kao autor koji ima – i može – napisati hrpetinu sjajnih skladbi?
Ako i nije, Georgeov “All Things Must Pass” objavljen 27. studenog 1970. godine bio je pravo remek djelo sastavljeno od duhovnošću ozračenih, no tipičnih harrisonovskih zaraznih i pitkih skladbi nastalih za posljednjih godina života Beatlesa.
Doduše, Harrison se s dva albuma oglasio već ranije objavivši najprije 1968. godine mahom instrumentalni soundtrack-album “Wanderwall”, a godinu kasnije i eksperimentalni “Electronic Sound”. “All Things Must Pass” došao je kao logični nastavak sjajnih autorskih priloga poput “While My Guitar Gentlu Wheeps” ili skladbi s albuma “Abbey Road”: “Something” i “Here Comes The Sun”.
Album snimljen u produkciji Phila Spectora (daleko boljoj od posla odrađenog na “Let It Be” albumu Beatlesa) dao je moćnu gomilicu izvanvremenih brojeva poput hitova “My Sweet Lord” i “What Is Life”, naslovnog broja, “Awaiting On You All”, “Isn’t It A Pity”, “I’d Have You Anytime”, “Art Of Dying”, “I Dig Love”, “Beware of Darkness”…, ali i čudesno “đemanje” s Claptonom i družinom koja je postala Derek & The Dominos (Carl Radle, Bobby Whitlock, Jim Gordon)…
“All Things Must Pass” donio je meka srastanja Harrisonovih već prepoznatih melodija i tekstova ozračenih hinduističkom duhovnošću (“My Sweet Lord”, “Awaiting On You All”, “Beware Of Darness”…) te nadahnuća glazbom Erica Claptona nakon razlaza Blind Faitha, Dylana (najočitije u skladbi “Apple Scruffs”), The Banda, osebujne southern-rock americane društva okupljenog oko Delaney & Bonnie s kojima je bio i na turneji ali i Georgeovu novu fascinaciju slide gitarom nakon trogodišnjeg učenja sitara.
Zapravo, kao stari fan Carla Perkinsa, Harrison je ponovo “otkrio” i gitaru i Ameriku za podužih boravaka nakon snimanja dvostrukog “Bijelog albuma” te prijateljevanja s Dylanom, Leonom Russellom, Billyjem Prestonom (koji ga je navukao na soul i gospel) i članovima The Banda.
Skladba “I Dig Love” je primjerice nastala nakon što je kao član pratećeg benda na koncertima Delaney & Bonnie svirao slide gitaru zamijenivši odsutnog Davea Masona te se “zapalio” i za slide, ali i južnjački blues-rock. Album je također donio i filtrirane utjecaje hard rocka, countryja ali i soula Motowna kojem su i Lennon i McCartney bili itekako skloni, a u želji da spaja indijsku i zapadnjačku duhovnost Harrison je – zahvaljujući možda najviše Prestonu – prigrlio i gospel.
Za snimanja započetog u studijima Abbey Roada George je okupio sjajnu ekipu jer su osim Claptona, Radlea, Whitlocka, Gordona još sudjelovali Harrisonovi stari prijatelji Klaus Voormann, Gary Wright, Billy Preston, ali i Ringo Starr pa je album bio i svojevrsni “who is who” tadašnje kreme rocka.
“All Things Must Pass” je bio dočekan panegiricima kritike i pohvalama maestralnoj “wall of sound” Spectorovoj produkciji no, uvjeren sam, da je do danas Harrisonovo “đemanje” ostalo podcijenjeno.
Kao i mnogi sjajni albumi s početka sedamdesetih “All Things Must Pass” je promjenom ukusa publike i fokusiranjem kritike na punk i novi val bio gurnut u drugi plan. Stvari su se ipak promijenile u kasnijim godinama posebice nakon 2014. godine kad je album uvršten u Grammyjev Hall Of Fame.
Danas pak ovaj trostruki album u cjelini – pa kako god ga vagali – djeluje jednako svježe i očaravajuće kao prije pedeset godina.