Subota, 23 ožujka, 2024

Pop Gallaksija: Najbolji albumi sedamdesetih: Jethro Tull – Andersonove godine ponosa i slave

Recimo hard-rock gitara Martina Barrea dominira u skladbama 'Son' te 'Time For Everything'. Ovaj postupak tako tipičan za bendove iz početka sedamdesetih koji će polako kretati prema prog-rocku, obilježio je mnoge (ili čak sve) albume Jethro Tulla u sedamdesetima a posebice slijedeći – osobno mi i danas jedan od najdražih albuma u portfelju Jethro Tulla - 'Aqualung'

Sedamdesete su apsolutno bile njihove godine. Jer, nakon albuma “This Was” (1968.) i “Stand Up” (1969,) treći LP “Benefit” objavljen u travnju 1970.  – prvi s klaviristom i orguljašem Johnom Evanom kao neslužbenim petim članom – kapitalizirao je na uspjehu prethodnika, ali još i više na stečenom golemom koncertnom iskustvu, Evanovim klavijaturama  i novim studijskim tehnikama i “trikovima”.



Poput korištenja različitih brzina vrpce i reprodukcija snimljenih dionica unatrag. Potom, album je bio mračniji od ranijih projekata, ali i s mnogo više skladbi temeljenih na gitarskom riffu poput, primjerice, “To Cry You A Song” s gitarama Andersona i Barrea. Naravno fluidne folky teme poput uvodne “With You There To Help Me” s akustičnom gitarom i flautom donijele su nastavak poetike utemeljene na prethodnim albumima koja je mahom postala zaštitni znak benda.

Postupak koji je obilježio mnoge albume Jethro Tulla 

No, kako to i priliči vremenu prog-rocka, s naizmjeničnim slaganjem lirskih i gitarski nabrijanih pasaža s promjenama ritma ili pak s nježnijim i agresivnijim brojevima. Recimo hard-rock gitara Martina Barrea dominira u skladbama “Son” te “Time For Everything”. Ovaj postupak tako tipičan za bendove iz početka sedamdesetih koji će polako kretati prema prog-rocku, obilježio je mnoge (ili čak sve) albume Jethro Tulla u sedamdesetima a posebice slijedeći – osobno mi i danas jedan od najdražih albuma u portfelju Jethro Tulla – “Aqualung”.

Dok je “Benefit” prošao uz suzdržane i mlake kritike “Aqualung” – na kojem je bas svirao pridošlica Jeffrey Hammond zamijenivši Glenna Cornicka – je ocijenjen mnogo povoljnije. Naravno, godinama kasnije i on je hvaljen kao jedan od najboljih albuma Jethro Tulla i svojevrsni klasik rane prog-rock ere. Objavljen 19. ožujka 1971. donio je naime korak dalje od bluesa i folk rocka kao koračić prema slojevitom konceptualnom albumu. Riječ je naime o  djelomično tematski zaokruženom projektu u kojem srastaju utjecaji folka, bluesa, psihodelije, hard rocka… Ili preciznije, o logičnoj karici koja vodi do “Thick As A Brick” koji je do srži ozračenom estetikom prog-rocka.

Nekoliko se brojeva bavi religijom 

Hard-rock gitara Martina Barrea dominirala je u naslovnoj temi građenoj oko upečatljivog riffa, u “Hymn 43” poseban šarm daje i Evanov klavir dok  “Cross-Eyed Mary” uz razigranu Andersonovu flautu nudi i zanimljiv učinak klavira. Osim “Hymn 43” album je dao još jedan hit singl: klasik “Locomotive Breath” što je doprinijelo da “Aqualung” bude najuspješniji  LP Jethro Tulla s prodajom od preko sedam milijuna primjeraka. Uostalom, bez ijednog lošeg trenutka iznjedrio je naramak vanvremenih brojeva. “Wind Up” je odlična kombinacija klavirske laganice u prvom dijelu broja i hard rock brzaca s režećom Barrewovom gitarom u nastavku, a ista je shema korištena i u odličnoj “My God”. Osim mračnih Barreovih riffova a la Black Sabbath posve sukladno sa tremom i tekstom donijela je i pseudo-religijske napjeve te sola gitare i Andersonove flaute.

I na drugoj strani albuma nekoliko se brojeva bavi religijom odnosno temom razlikovanja (vjere u) Boga i organizirane religije. U apsolutne zgoditka albuma valja ubrojiti i folk broj “Wild Goose” te “Wond’ring  Aloud”: temu koja je uz bok najboljim komadima britanske trubadurske folk škole. Dakako tu je i spomenuti nezaobilazni hit i koncertni standard “Locomotive Breath” (nastao uz brojna naknadna dosnimavanja koja su se našla u zaključnom miksu) s onim upečatljivim ritmom zahuktale lokomotive i riffom koji slijedi nakon nježnog jazzy klavirskog uvoda i bluesy gitare.

Zatim je stigla promjena u odnosu na druge albume

Objavljen 3. ožujka 1972. “Thick As A Brick” je pak bio rasni prog-rock odnosno konceptualni album, iako ga je Ian Anderson zamislio kao parodiju nadahnutu humorom Monty Pythona. Ili, točnije, bio je zamišljen kao ironičan odgovor na pretenciozne tematske albume bandova poput EL&P i Yes. No bio je to i svojevrsni odgovor kritičarima koji su (Anderson je držao pogrešno) prethodni “Aqualung” nazivali konceptualnim albumom.  Bilo kako bilo, “Thick As A Brick” je donio jedinstvenu temu u formi suite  – odlično razrađenu s promjenama ritma i melodijom koja se od uvoda do kraja poput crvene niti provlačila pločom – razvučenu preko obje strane vinila.

Posebnu pažnju privlačio je i omot realiziran kao imaginarne provincijske novine “The St. Cleve Chronicle and Linwell Advertiser” u punom novinskom formatu sa svim pripadajućim rubrikama te  pričom o fikcijskom osmogodišnjem geniju Geraldu Bostocku čija je poema objavljena na sedmoj stranici lista (odnosno, cijeli tekst kojeg pjeva Anderson)  poslužila kao predložak za glazbu. Anderson je da vic i parodiju dovede do kraja čak izmišljenog Bostocka potpisao kao koautora skladbi. Bio je to i prvi album s novim bubnjarom Barriem “Barriemoreom” Barlowom koji je zamijenio Clivea Bunkera te i danas duhovit, sjajno odsviran i maestralno osmišljen projekt.

Ujedno i prvi njihov album koji je zasjeo na vrh rang liste “Billboarda”.  Istu je sudbinu – svjedočeći o golemoj popularnosti banda u Americi – doživio i slijedeći “A Passion Play” objavljen 13. srpnja 1973. Iako ga je kritika – kao i prethodnika – dočekala više no suzdržano.

Do promjene dolazi s pojavom FM radija

Jedan od razloga američke popularnosti Jethro Tulla, te mnogih drugih aktera prog-rock/art-rock scene bila je pojava FM radija koji su se obraćali “sofisticiranijoj” publici s koledža. Potom, za razliku od mnogih drugih prog-rockera flambojantni frontman Ian Anderson na koncertima je nudio prvorazredni show. Sama glazba na trolistu albuma “Aqualung”, “Thick As A Brick” i “A Passion Play” bila je, kako je to zgodno definirao kritičar Ken Tucker, “tipičan prog-rock s produženom minutažom, višestrukim refrenima, slojevite glazbene strukture uz pozajmice klasične glazbe iz doba romantizma.”

Anderson se k tome duhovito poigravao (pa i sprdao) s “velikim temama” poput religije, zagrobnog života , svjetskog biznisa… “A Passion Play” je bio glazbeno nastavak albuma “Thick As A Brick”, no ipak bitno slabiji od prethodnika. Govorio je o zagrobnom putu kojeg je prošao preminuli glavni lik Ronnie Pilgrim te obrađuje teme dobra i zla, morala, organiziranih religija…  Novost je bila Andersonova svirka sopran saksofona i narativni dijelovi u bizarnoj “The Story Of The Hare Who Lost His Spectacles”, no u osnovi bio je to već viđeni miks klasike (ovog puta Prokofljeva), engleskog folka kojem je Anderson ostao trajno sklon i (prog)rocka.

Nove stereo verzije starih mono snimaka

U lipnju 1972. izlazi i dvostruka (uvjetno rečeno) kompilacija “Living In The Past” na kojoj su se našle studijske snimke s albuma, nove stereo verzije starih mono snimaka te remiksevi odnosno EP “Life Is A Long Song” te gotovo svi singlovi neobjavljeni na albumima. Kao bonus su uključene i dvije koncertne snimke iz Carnegie Halla snimljene 1970. – “By Kind Permission Of” i “Dharma For One”. I ovaj je album imao velik uspjeh u Americi uspentravši se do trećeg mjesta “Billboarda” i dosegnuvši prodani zlatni tiraž. “Living In The Past” je zapravo ultimativna kolekcija odličnih skladbi koje govore o genezi banda. “A Song For Jeffrey” je primjerice odličan blues-rock, “Love Story” rasni hard rock, “Life Is A Long Song” pop, “The Witch’s Promise” sjajan folk-rock…

Studijski “War Child” objavljen u listopadu 1974. izvorno je zamišljen kao dvostruki album kojeg je trebao pratiti i istoimeni film. Objavljen kao kolekcija pjesama bio je svojevrsni odgovor na kritike o pretencioznosti dvaju prethodnih albuma iako im je u slojevitosti tema mnogo dugovao. Osim više no solidne naslovne teme objavljene kao singl i album je u Americi dospio na drugo mjesto “Billboardove” rang liste, no kritike su bile još suzdržanije nego li za prethodne albume. Ipak “War Child” je dao odličnu folk temu “Ladies” s dominantnom Andersonovom flautom te rock završnicom, “Back-Door Angel” s raspoloženim Barreom, akustičarski koncertni standard “Skating Away On The Thin Ice Of The New Day” te radijski hit “Bungle In The Jungle” i folkom nadahnutu “The Third Hoorah”.

Novost na albumu je bio angažman orkestra uz gudače, puhače, ali i neobične “ulete” poput gajdi u “The Third Hoorah”. Anderson se pak u akustičarskoj folk temi “Only Solitare” obračunao s kritičarima koji su bili veoma kritični prema albumu “A Passion Play”.

Nastavljač engleske tradicije srednjevjekovnih trubadura

“Minstrel In The Gallery” (sa znakovitim naslovom koji je dao do znanja da se Anderson i dalje vidi kao nastavljač engleske tradicije srednjevjekovnih trubadura) objavljen u rujnu 1975. donio je povratak u formu na “rokerskom” tragu “Aqualunga” i slojevitosti “Thick As A Brick”. Ne samo zbog petnaestominutne “Baker Street Muse” s akustičnom gitarom i klavirom, te bogatim gudačima u uvodu te naizmjeničnim lirskim folky i hard-rock/prog rock pasažima, već i žestokih izvedbi banda predvođenog Barreovom gitarom te nježnih lirskih brojeva poput “Requiema”. “Cold Wind To Valhalla” nadahnuta naravno nordijskom mitologijom je pak pokazala staru Andersonovu sklonost za predelizabetinsku glazbu  sparenu s prog-rockom koje su “zakopčane” u smislenu cjelinu Barreovom gitarom i na trenutke manijakalnim dionicama flaute uz gipku ritam sekciju.  

U travnju 1976. izlazi “Too Old To Rock ‘n’ Roll: Too Young To Die!” kao novi “konceptualni album” (izvorno zamišljen kao musical) s temom ostarjele rock zvijezde koja je iznenađena promjenom ukusa publike koji ga je ponovo vratio u modu. Lijepi dio kritike držao je stoga album nesuvislim “odgovorom” na eksploziju punka koja je, kao i druge prog-rockere, Jethro Tull proglasila “dinosaurima” čije je vrijeme isteklo. Bez obzira na pretencioznost koncepta album je bio solidna kolekcija rocka a la Jethro Tull s Barreovom gitarom u prvom planu i to u maniri “Benefita” i “Aqualunga”. Posebice u brojevima poput naslovne teme, “Quizz Kid” s lijenom melodijom i gudačima te žestokim rockerskim dionicama, “Taxi Grab”, “Big Dipper” s dijalozima gitare i flaute… Na albumu je debitirao novi basist John Glascock dok je orkestracije potpisala David/Dee Palmer zadužena i za dodatne klavijature.

Kraj sedamdesetih su obilježila tri albuma

Kraj sedamdesetih je Jethro Tull ponovo vratio u vode folk-rocka s trolistom albuma: “Songs From The Wood “(1977.), “Heavy Horses” (1978. ) i “Stormwatch” (1979. ).

“Songs From The Wood” objavljen u veljači 1977. donio je i kreativnu i komercijalnu naplatu vječnih sklonosti Andersona za britanski folk (mada Jethro Tull nikad nisu bili dio službene engleske folk-rock scene koja se rasplamsala u šezdesetima) te rocka vječno prisutnog u električnoj gitari Martina Barrea. Album koji je nakon pet godina grupi donio novi komercijalni uspjeh dao je niz iznimnih brojeva.

“Ring Out, Solstice Bells” demonstrirala je svirački potencijal i snagu odličnog banda s mekim srastanjima folka, pop melodioznosti naglašene višeglasjima i rocka, “Pibroch (Cap In Hand)” Barreovo gitarsko umijeće s uvodnim “hendrixovskim” solom te kasnijim dijalozima s Evansovim orguljama i Andersonovom keltskim folkom nadahnutom flautom, ali i trubadursku folk temu “Velvet Green” i  folk-prog rock stilizaciju “Hunting Girl”. Uspješni koncept ponovljen je na slijedećem “Heavy Horses” iz travnja 1978. Još bolji od prethodnika album je imao teme koje su govorile o seoskom životu i ekologiji uz nastavak spajanja folka i žešćeg, no ranije prog-rocka.

Album kao podsjetnik na stare zgoditke od kasnih šezdesetih naovamo

Primjerice “No Lullaby” je otvorena riffom na tragu The Who, “Weathercock” je kombinirala folky mandoline, flautu i akustične gitare s  električnim prog-rock dionicama s raspoloženim Barreom i Glascockom, akustičarska “Moths” je obogaćena odličnom orkestracijom Dee Palmer a brojevi poput nježne balade “Broadford Bazaar” i “Acres Wild” bili su prvorazredni komadi folka i folk-rocka. Potonja s gostujućom violinom Darryla Waya iz grupe Curved Air. Band iz tog vremena je zabilježen i na dvostrukom koncertnom albumu “Bursting Out” koji je – iako snimljen na promotivnoj turneji “Heavy Horses” – bio i podsjetnik na stare zgoditke od kasnih šezdesetih naovamo.

„Stormwatcher“ iz rujna 1979. bio je – kako je napisao jedan tadašnji kritičar – simboličan kraj jedne ere. I Jethro Tulla u starim izdanjima i prog-rocka. Bio je dijelom i iznuđen smrću basiste Johna Glascocka (koji zbog zdravstvenih problema svirao na samo tri skladbe albuma prepustivši bas Andersonu) na samom početku promotivne turneje te odlascima “klasične” postave iz sedamdesetih: Barlowa, Evana i Dee Palmer. Bio je kao i prethodnici spoj folka (ovog puta naglašeno škotskog nakon Andersonove selidbe na imanje u Škotskoj) i rocka (posebno u žestokoj “Dark Ages”) a tematski posvećen tamošnjim legendama (“Old Ghost”) i očuvanju prirodnog okoliša (“North Sea Oil”).  

 

Pročitajte još...

Povezano

Ostavite komentar

Molimo upišite komentar
Molimo upišite vaše ime