Bio jednom jedan redatelj.
Smetale su ga wannabe influencerice pa bi javno prozivao njihovu rabotu kako je licemjerno da besplatno žderu po restoranima u zamjenu za pisanje o prekrasnoj hrani i vinima po tim istim restoranima na svojim društveno mrežnim profilima. Pa bi se zgražao i pozivao na svoje starce kako to što one rade nije pravi radnički rad po kojem se poznaje bivšestoljetna radnička klasa koja, jelte, krvari žuljava po dlanovima ruku. Istovremeno je uzimao sponzorske automobile i u njima se, bez prigovora savijesti, vozio po zemlji i svijetu mašući ljubiteljima i smješkajući bez bijelih rukavica.
Bio jednom jedan redatelj.
Fotkao se po naslovnicama zemlje bivajući silno vokalnim i ispravnim oko prava žena, prozivanja nasilja i zlostavljanja nad njima. Istodobno je 20-ak godina mobitelizma ne samo mobitelom zlostavljao i maltrao iste ili varao svoje partnerice kunući se na vjernost. Uzrok je, reći će, bio alkohol i droga, nikako njegov ništavni karakter niti bahatost, dvoličnjaštvo i licemjerstvo.
Bio jednom jedan redatelj.
Napisao je da se kaje i javnu ispriku svima koje je povrijedio na mrtvačkoj i gerijatrijskoj društvenoj mreži Facecrook. Spomenuo svoju umjetnost, ženu, obitelj, odgoj. Apelirao da mu zaštite obitelj i ne prenose neprovjerene svaštarije o njemu. Doduše, tek kad je skužio kako je online planuo medijski linč shareanja njegova posrnuća. Ali neka je on shvatio kako je pogriješio i kako postoji razlika između zajebancije i crnog humora i maskiranja karaktera, to je važno, zar ne? Bolje ikad nego nikad, tak?
Pa su ga redovi najklikanijih medijskih zaštitnika koji su do jučer pljeskali za filmske uspjehe i prešućivali neuspjehe sad vidjeli kao javnu hračkaonicu i WC. O linč masi s društvenih mreža da ne govorimo. I onda je nestao i s Facebrooka da ne svjedoči cipelarki i varijantama “svima im je oduvijek bio jelte silno antipatičan”, “svi su znali da nešto ne valja u njegovom javnom istupu” i “svi su zazirali od njegova kisela osmijeha i revolucionarizma”, pozicioniranog uglavnom za marketing managerske i filmske zborove s kokainskih backstage linija. Jer to je sve bilo tako, ah, umjetnički i dramski opravdano, napredno, urbano, progresivno i otkačeno.
Bio jednom jedan redatelj.
Snimao je beskrajno skupe i preplaćene reklame i ine propagandne programe za mainstream tvrtke i korporacije you name it kome nije sve do promo spotova za kulturnjačke evente kakav je bio, recimo, Rijeka 2020. Ili kad bi u HAVC-u služio kao Umjetnički savjetnik s dvojicom kolega strućljaka (jedan urednik s HTV-a, drugi tik pored) dodjeljivao bi novac cca 5.5 milijuna tadašnjih kuna, remek djelima kakav je bio Vrdoljakov „General“. Istovremeno je zdušno u svojim krugovima pljuvao korporacije kao pravi alternativac i pravdaš, kakvim se smatrao, snebivajući se nad njima jer biti indie je pitanje identiteta. Pixies, punk, bunt, kontra korporacija, jeeee, uvijek na pravoj strani povijesti.
Bio jednom jedan redatelj.
I nije bio jedini. Nikako nije. Ali nije bilo ni bitno.
Bila jednom jedna Hrvatska.
Koja je pljeskala javnoj isprici i odluci da se prijavi na odvikavanje, tepajući takvom hrabrom i iskrenom potezu. Dragi naš umjetniče, bravo, respekt na hrabrosti. I bila još jedna Hrvatska (čitaj: redovi suradnika od producenata preko marketingaša do glumaca i inih u krugu protektorata i urbanih kužera) koja je sve te rabote godinama kužila, prikrivala, znala, tolerirala, odmahivala rukom, tapšala i razumijevala. Jer. On. Je. Bio. I. Još. Uvijek. Je. I Zauvijek. Će. Ostati. Naš. Netko. I nitko do sad nije uspio ustati s koljena i pokušao zamisliti, izmaštati, raskadrirati situaciju u kojoj je on isto nitko. I još jedna Hrvatska koja je internetom cipelarila i guštala jer su eto, doživjeli još jedan „znali smo odmah“ moment pravdaštva i ispunjenja vrhunaca svojih mizernih života koji su se dokidali u komentiranju tuđih padova bili oni opravdani ili samo ljigavi.
Bili jednom ne jedni dvoličnjaci, licemjeri, sebičnjaci i egomanijaci i glavookretači. Svi su znali. Svoji svoje prepoznali. Prokomentirali i kliknuli na sljedeću WC školjku. Prije nisu možda imali dokaze prva ruka ili interes cinkat lika. Ali su znali. Tako da skratit “zaprepaštenje”. Sad će potrajat cipelarka par dana drvlje i kamenje i zgražanje, netko će objavit screenshotove poruka uznemirenima i zlostavljanima, dat će se vremenu da odleži, javno pokajanje će imati sve više klapanja ruku prije nego se pretvori u slijeganje ramenima i sutra će opet bit novi dan. Ah ta “umjetnost” i “umjetnici”. Svakom se, jelte, može desit’. Samo se nekom dešava 20 godina i bude javna tajna dok ne izgubi kompas i naleti na nekog kog boli trok…c za tuđu “moć” i kiseli osmijeh. Ako je mogao Polanski, dovraga, mogu i manji narodnjaci jer na Balkanu “celo selo vuče belo” i bome lijepi pršut na čelo.
Bila jednom jedna pećina.
Ona se smatrala vrhom evolucije u usporedbi s ovim što se AD događa u Hrvatskoj. Dva mužjaka su istog jutra istog dana kad je redatelj postao breaking newsom zapucala i pod zemlju poslala svoje žene i supruge. A bili su mirni i tihi susjedi, susjedi kažu. Ali kad se ispričaju, pola će im se oprostiti.
Bio jednom jedan srednji vijek.
Tada su spaljivali vještice. Muške bi puštali na miru ili roknuli kamenom u glavu. Licemjerima su dali pozicije. Jer tko je bez grijeha, kamen, bacanje, trladrla i ostale biblijske svakorabne pizdarije.
Bio jednom jedan svemir.
Reklo bi se da je nivelirao pola pola, yin yang principom čineći kako se uvijek boomerang efektom ljigava rabota vraćala. Ali u stvari nije. Nije uopće. Samo je slijegao ramenima. Štono bi Bob Dylan rekao: “I Used To Care…But Things Have Changed”.
Bila jednom jedna šutnja.
S velikim i malim slovom.
Tu ću stati.
Fotografije: Unasplash