Američki doprinos svjetskoj pop, off i općoj kulturi je poprilično porazan. Mozgali ste, oznojili se od truda za nalaženjem što je to toliko svojstveno američanskom lifestyleu da bi zadužili ostatak svijeta. Mislili ste, mislili, vrtjeli se u krugovima poput Profesora Baltazara prije no li će sretno uskliknuti a haaaa i smućkati novi napitak.
I dobili ste McDonalds. Serijske ubojice. Ukazanja UFO-a. Prodavanje magle. I Hollywood.
Defile taština i nekritična masa koja sisa sve što im se baci na pladanj
I posljedično, dodjelu Oscara. Buzz oko filmske nagrade koja svake godine bude creme de la creme i rekapitulacija jednog godišnjeg filmskog ciklusa. Kladionice. Rasprave o dekolteima. Defile prekrasnih glumica po kojima proizvođači bižuterije vješaju svoje izložbene primjerke. Njihovi osmijesi. Pokoji pad na stepenicama prije preuzimanja nagrade. Zabune pri čitanju i proglašenju pobjednika. Duhovitih i malo manje voditelja. Defile taština. I uzročno posljedično, nekritičnu masu koja sisa sve što im se baci na pladanj i požderat će s menija ma koliko se pokazalo bezukusnim, bljutavim ili samo predvidljivim. I kladionice. I vas razjapljenih ralja u čuđenju – koga jebeno briga?
I za vaše favorite i za vaša razočarenja i za vaše pogotke i promašaje na kladionicama.
Dodjela Oscara je iz nekog vrlo prozaičnog, piarovskog i spinnerskog razloga postala većim mondeno medijskim eventom od svih Cannesova, Berlina, Venezia i inih filmskih festivala. Dobila onaj žamor koji ne rade Grammyji u glazbenom svijetu niti imaju takav globalni impact. Čak i u vrijeme najvećeg globalnog potresa koronom posljednjih stotinjak i više godina.
U umjetnosti i kreativnosti nikad ne postoji najbolji. Ali postoje genijalni. Ja fakat ne volim Oscare i ta high budget filmska lobistička preseravanja, prognoziranja znalaca, prepucavanja “znalaca” tko je što trebao dobiti, komentiranja kojekak oblečen, ali jako svjestan i pomodnog i piar i ‘ego slash taština meets dizanje cijene’ momenta za dobitnike i nominirane.
Objektivnost kao referentna kategorija u umjetnosti ili kreativnosti ne postoji
I duplo više volim kad filmovi lani poput južnokorejskog “Parazita” pobjede favorizirane i očekivane. Dobiti najbitnije nagrade za film i režiju godine u konkurenciji jednog Scorsesea, Tarantina, Mendesa i ostalih je samo poruka da uvijek ima šanse. Snovi su tu da ih se ganja a ne samo sanja. Parazit je bio sjajna satira. Imao je tri kraja previše i klimaks pomalo prećeran ali sve dotad je sjajna kombinacija pametne zabave i društvene kritike života dekadentnih i pomodnih bogataša jednako kao i mentalnih sklopova sirotinje koja je slična u Koreji USA i Rvackoj. Meni je lani i Joker i Tarantino bolji gledajući kompletno djelo od Parazita, ali najdivnije u cijelom kompleksu je da ne postoji jedan najbolji nego brdo njih. Svi koji pokrenu kritičnu masu ljudi, isprovociraju reakcije, postavljaju pitanja, izazivaju, idu kontra struja i trendova stvarat trendove i ne razmišljat kao većina – to je živi sex – e oni su najbolji.
Noćas je dodjeljivana 93. puta. U povijesti dodjele toliko je otprilike bilo situacija promašaja, propusta, previda, favoriziranja objektivno manje kvalitetnih uradaka. Ali, objektivnost kao referentna kategorija u umjetnosti ili kreativnosti ne postoji. Ono što postoji tek je kurčenje ‘znalaca’ i ‘kužera’. Modnih i filmskih. Koga će proglasiti ukusno odjevenim, elegantnim i dostojanstvenim, a kome uzeti mjeru. S tim što se stručnost i kužerstvo najavljenih dokida u samozabavi, podrazumijeva wannabe sarkastičnost i podsmjehivanje, a argumenti im se svode “je, ona mi je baš lepa”, “ova mi zgleda ko baka s placa”, “ova mi izgleda ko fazan” i onda se odvale od smijeha i zabave kako imaju medij gdje im takav bofl prolazi. Ono što neupitno ostaje sigurno su više ili manje kvalitetni filmovi. Oscar kao filter dijela kvalitetnih filmova tokom godine sigurno nije zanemariv. Ali ne i ako očekujete presjek doista najboljeg. Rijetko ćete dočekati najbolje komedije, horore, SF-ove, ine žanrovske komade. To glasačko tkivo ne voli.
Ono što ćete često posisati su monumentalni povijesni ili ratni epovi, biopicovi, političke, povijesne ili kostimirane drame, filmovi o herojskim aktima pojedinaca, filmovi o rasnim ili seksualnim manjinama ili odudaranjima od dominiuma (crnci, gayavi, lezbijke), mjuzikli ponekad, art filmovi, ‘mali’ next door filmovi. Ovisno o povijesnom manevru i raspoloženju glasačkog tkiva Akademije. Tih tajanstvenih tisuću i nešto članova iz struke. Analiza i statistički specimen glasača Akademije uvijek bi zapravo trebao biti jedinim kvalitetnim potencijalnim odgovorom na pitanja – koliko su bili u krivu i zašto.
Hollywood stenje pod diktatom političkih korektnosti i tzv. cancel kulture
Posljednjih godina Hollywood stenje pod diktatom političkih korektnosti i tzv. cancel kulture – kulturološkog fašizma, navada ljudi da uslijed nesolidnog djelovanja ili samo drugačijeg političkog mišljenja budu diskvalificirani od pristupa medijima. A Hollywood i Oscari su uvijek imali silnu potrebu odgovarati kanonima i političkim agendama vremena u kojem traju i koje zrcale, umjesto da se kao i svaka kvalitetna kultura izdignu daleko iznad toga. Metoo pokret, provale rasizma u Americi, govori mržnje, svjetski lockdown, samo su neki od momenata koji će diktirati netom završene Oscare.
Prešućuje se cirkuski, pomodarski karakter nagrade u kojem se robuje političkim i društveno pokaznim manevrima koji kulturu ne oslobođuju od raznih pritisaka ‘primjerenosti’ dominantne kulturne većine. A jedini istinski legitimitet tom arbitriranju je činjenica da post festum nagrade i financijski i na ostale načine ostaje impact na same dobitnike u glavnim kategorijama. Kao i financijska injekcija ili otvaranje spotlighta nekim darovitim indie ili off pojedincima i malim kinematografijama.
Trivija i funfacts. S kolegom Hrvojem Marjanovićem iz Indexa i Juditom Franković imao sam čast ove godine na najgledanijem hrvatskom web mediju Podcast Inkubatoru komentirati tj. predviđati dodjelu Oscara i zakucali smo 100% predviđenog u svim glavnim kategorijama. Kladioničarima sljedećih godina odvaljujemo 15 do 25%. Ovako je to otprilike izgledalo.
Trivija i funfacts
Za najbolji film je proglašena prerazvikana minimalistička drametina ‘Nomadland’ proganjane Kineskinje Chloe Zhao s autopilotno sjajnom Frances Mc Dormond. Chloe je dobila Oscara za najbolju redateljicu, a Frances za najbolju mušku ulogu. Briljantni Anthony Hopkins je još jednom oduševio glavnom muškom rolom u drametini ‘The Father’. Najbolja sporedna glumica je Youn Yuh-jung briljantna stara južnokorejska glumica iz Minara a najbolji glumac Daniel Kaluuya iz Judas And The Black Messiah. Najbolji originalni scenarij je pokupila prerazvikana fem vendeta crna komedija ‘Promising Young Woman’, dok je adaptirani ‘Father’.
‘Another Round’ Thomasa Vinterberga, još jedan je od dobrih ali neposebnih filmova dobitnik ovogodišnjeg Oscara u kategoriji za najbolji film na stranom jeziku. Mads Mikkelsen glumi školskog profesora koji sa svoja tri prijatelja odluči testirati utjecaj alkohola na njihove živote i odnošenje pobjede pred BiH kandidatkinjom. A najbolji animirani je bezvremenski i visokobudžetni ali i visokokvalitetni ‘Soul’, film koji je s pravom otopio srca milijuna na svijetu. Najbolji dokumentarac i edukativni dio dodjele je svima omiljeni ‘My Octopus Teacher’ o suživotu čovjeka i hobotnice kao nimalo podcijenjenog živog bića. Najbolju glazbu potpisuje 9 Inch Nailovac Trent Reznor koji sa svojim partnerom Atticusom Rossom zakucava za ‘Soul’, dok je naj pjesmom proglašena kakti aktivistička blackrighted ‘Fight For You’ H.E.R. U tehničkim kategorijama dobio je nešto Fincherov Mank, a najbolje specijalne efekte dobio je stvarno impresivni Nolanov ‘Tenet’. Tehničke kategorije od maske, šminke, dizajna zvuka i ostalog checkirajte na webu.
Bottom line, dosada, predvidljivost i politička korektnost otključavanja dobitnika i ove je godine rukovodila iznad profesionalne korektnosti glasača.
Najbliži hrvatski moment Oscarima
Najbliži hrvatski moment Oscarima ove godine je dolazak sjajnog animatora Dalibora Barića s iznimno originalnim i inovativnima animiranim kolažom tehnika ‘Slučajna raskoš prozirnog vodenog rebusa’ u shortlist, tj. uži prošireni krug filmova u razmatranju za nominaciju za dugometražni animirani crtić.
Naravno da uz fantastičnog high budget ‘Soul’ nije imao šanse, ali već sam ulazak među 27 filmova blizu Oscara je uspjeh par exellance. To je najbliže koliko se poslije Dušana Vukotića i ‘Surogata’ hrvatski film približio Oscarima, ali o tome mediji nisu dali ni približno pozornosti koliko zaslužuje. Zato je bosanski kandidat Jasmile Žbanić s ‘Quo Vadis Aida’ bio nominiranim u kategoriji najboljeg stranog filma tj. filma s neengleskog govornog područja. Za desetak godina nikad bit će i hrvatski 😉.
Najveći dobitak Oscara po skromnom mišljenju ove tipkovnice je mali samoironični YouTube klip u kojem se Charlize Theron sprda pred zrcalom sa svojim oscarovskim govorom. U tih dvije minute je apsolutno sve što ste ikada trebali znati i mariti o Oscarima.
Funny or Die. Too funny. Now die.