Cijeli taj ritual.
Recimo kao zvuci padanja kiše i sreća jer je promatraš iz toplog stana ili kuće. Bez propuha i mjesta na plafonu s kojih kapa i širi se plijesan. Jer u kaminu pucketaju nacijepana drva, shareaju finu toplinu. Uz koju se možeš sklupčati kao pseto, ako se budiš po noći i rana jutra ti startaju oko 4 ili 5 prije zore. Pa leđima nasloniti na kamin, upijati toplo duljinom kičme i skrolajući po mobitelu neke YouTube kolekcije susreta ljudi sa životinjama, dremnuti još kojih pola sata.
Times. They. Are. A. Not. Changin. Samo pucketaju… tako i ploče
Jer je ove godine proljeće zapravo zima, a Uskrs je Božić, a Prvi Maj je Prvi April i ljeto je isto jesen, a jesen je proljeće drugi dio, kao što je nekad Rambo jedan imao Ramba dva. I Umri muški. I sve je vrlo razumljivo. I logično. Vremena. Times. They. Are. A. Not. Changin. Samo pucketaju. Poput vatre iz kamina u 4 ujutro.
Tako pucketaju i ploče. One kad na staroj Rizovki s još očuvanim iglama izvadiš „Green“ R.E.M.-a samo da biš čuo „Turn You Inside Out“ ili potegneš malo natrag da s „Documenta“ skineš obradu Wirea „Strange“ ili s rijetko znanog „Dead Letter Officea“ temu „Crazy“. Pa zaplešeš i razbacaš se u sobi s deset olovaka namjesto mikrofona, a pred tobom nije krevet nego krcat klub djevojaka i dječaka koji gledaju kako oznojeni frontmen skače u tribalnom transu. Iggy style. Poslije Rollins. Pa Mike Patton. Pa David Yow. Pa Jon Spencer. Pa pleše kao Michael Stipe. Neke od onih skrivenih prelijepih tema o kojima nema milijuna tragova palaca gore na internetima.
Ima zamračena soba, tvoj mali innerspace. Pokoji pauk i njegove mreže po kutevima jutra. Ima i ona sfrkana „Sister“ Sonic Youtha koju si posudio ekipi na tulume pa su je vratili zgužvanu jer ju je neki od pijanih debila bacio tj, naslonio na grijalicu. Plastika i vrućina rade zajeban ples. Nikad više pod iglu.
Njima je to bila samo ploča. Tebi je bio komadić života
U vrijeme bez interneta to je značilo čekati godinama priliku opet dobiti momente buke i škripe Thurstona i Kim. Boli njih prosti spolni organ što su trenuci s tom glazbom tebi bili treći roditelj i život. Na onu danas moguće patetičnu foru da su u tim stihova ne samo tražio nego i nalazio odgovore. I soundtrack svog nezadovoljstva i bunta. I ruke i zagrljaj za svoju samoću.
Njima je to bila samo ploča. Tebi je bio komadić života. Ne s one materijalne kolekcionarske i audiofilske dozlaboga sterilne, naporne i dosadne strane, jok brate, fuck that shit, nego one kad ti Stipe kaže: „You’re funny and you don’t know why/You’re funny and you don’t even try. ‘Cause your head’s shaking and your arms are shaking/And your feet are shaking ’cause the earth is shaking…“. A tvoj se svijet tih godina i u tim godinama stvarno trese. Ništa bitnije drugačije nego danas, samo lakše amortiziraš Richtere.
Ima i „Automatic“ Jesus & Mary Chaina s koje je gitaristički twang „Blues From A Gun“ lupao sve u okrugu od nekoliko kilometara. Ima „Kick“ Inxs-a kad je Michael Hutchence disao još i onim minivalom zavađao sve teenagerice i gejeve svijeta. Ima i Public Enemy prvi, ima i onaj zabijeni avion Beastie Boysa koji kad mu raširiš karton spaja artwork na dva dijela. Ima i Chopina, Mozarta, Ludwigova Misa Solemnis, Duke Ellington, Miles, Mahalia, Gospel Choir Singers, Otis, ima i neki live Tine Turner u šljokičastoj minici zbog koje su se čudili kako vrtić mulac to voli slušat a ne neki Splitski festival dupli album s prugastom majicom barbe na coveru.
Kod posjeta burazu u sobici bi vrištala ona kokošja glava iz ljuske jajeta Riblje Čorbe, pa onaj Godzilla koji bljuje vatru, pa ona ruka na dupetu seljančuk rocka Dugmeta, pa oni s irokezama na vlak prugi uz koje je pisalo „Combat Rock“ i onaj striček u zamahu koji razbija gitaru na stageu, kojeg je London zvao. I ona četvorica strip karaktera u crnim kožnim jaknama i starkama i trapkama čiji je 1234 mijenjao sve. I oni čiji „Nevermind The Bollocks“ nikad nismo kužili.
Glazba skockana na plastičnom ‘nosaču zvuka’
Svega. Svijet. Par više stotina. Šest, sedam, osam. Ne znam točno. Eno pred par mjeseci je Snješka, prijateljica stare ostavila jedno 150 komada. Računali smo da bi na eBayu i inim kolekcionarskim online skrovištima digli do 50.000 Eura, možda i više za kupca koji bi rekao – evo uzimam.
Glazba skockana na tom plastičnom „nosaču zvuka“ iz vremena neokrznutog osmijehom Siniše Škarice i sličnih mjuzik enthusiast statističara tko je kada kome gdje koliko zašto bio nebio, bila je svakako tehnički upgrade u odnosu na trake i kazete koje su pokazivale sklonosti žderanja tonskog zapisa. Pa si penkala navlačio u one nazupčene rupice ne bi li vratio na početni sažvakani položaj i pokušavao premotavanjem ff ili rewind nekako izgladiti kazetu bez pretjeranog gubitka zvuka.
Manualno. Analogno. Humano. Ljudski. Uz bitan trud i pažnju i priprema pozor ako si pristao biti dijelom sekte ljudi kojima glazba nije tek bila površna pozadina na radiju.
Digitalizacija je napravila switch u smjeru bestjelesnosti glazbe, streaming i download i sve posljedične komprimirane mp3, wav i ine varijante bacile su u ropotarnicu prošlosti vrijeme vinila.
Vrijeme topline. Vrijeme veće pažnje. Pažljivosti. I to je sasvim ok. Nema šmrcanja. Ima Branka Muvrin koja će se fino dosjetiti na radiju upakirati u nešto manje od pola sata referenci uglavnom na velike hitove evergreene dominantnih glazbenih stilova u presjeku od staroratnih do novoratnih godina prošlog stoljeća kad su glavni izvori zvuka bile gramofonske ploče – LP i singlice. Povod emitiranja je mash up od datuma launcha singla, prvih mjesta na top pop 10 pa sve do raznih obljetnica, smrti osobito. Doduše, kao i svaki konzumeristički retro trend samo je pitanje vremena bilo kad će se vratiti na mala ili šira vrata apeliranja na navike kolekcionara konzumenata da se opet prisjete skokova od dvije tri dekade unatrag. Tako će osobito u korona breaku biti povučen natrag trend vinila. Istina, na razini starih zanata i kolekcionara ljudi sakupljača. Unazad šest mjeseci svaki dan na mail stižu prpošni newsletteri oko novih izdanja LP-a u bojama ovim i bojama onim. I zavuku u novčanike od 150 kuna. Ili 180. Ili manje.
I proda se sitni vez i zakon malih brojaka
Buy buy buy, before you die die die. Jer glazbeni trgovački moguli su se dosjetili da u vrijeme rampe za koncerte i stavljanja event i gig industrije na aparat, download i copyrights, publishing nije dovoljan, merch pogotovo. Vrijeme je kupovanja. Topline kupovanja. Trenda kupovanja. Pažnje. 😉
Danas je to kod nas potrendilo i štampa se u 300 komada. I proda se sitni vez i zakon malih brojaka.
U razvijenom i ekonomski zdravom svijetu i tržištu je full nabildanije. Po Guardianu lanjski prihod od prodaje vinila u UK-u je liznuo brojku 100 milijuna funti, što je najviše u zadnjih 30 godina, cca 4, 5 milijuna komada. Online narudžba i dostava je procvala. Drew Hill, direktor Proper Musica, najvećeg nezavisnog brit distributera vinila i CD-a kaže da je rast prodaje od lockdowna do danas skočila oko 250%, a korijen vidi u kompenzaciji. Uslijed nemogućnosti odlaska na gigove fanovi su samo kanalizirali i preusmjerili lovu od karte za koncerte na kupovinu vinila. Ima logike.
„(What’s The Story) Morning Glory?“ Oasisa, „Rumours“ Fleetwood Maca, „Back In Black“ Amy Winehouse, Nirvanin „Nevermind“ i novi Idles „Ultra Mono“ su roba koju Britsi kupuju na pločama. Reizdanja i genijalni Idlesi dakle. Fora je što se prodaja audio kaseta lani digla u odnosu na 2019. za 85%. CD pada trećinski u odnosu na predkorona period te da im ukupna CD lova godišnje ne ide iznad 150 milijuna funti što je najgori rezultat od pionirske CD godine – 1987.
Jedino vrijedno iz vremena vinila čega se sjećam…
Mi za ratnih Devedesetih, kad nismo imali love, a uglavnom nismo imali, krali bi sve u 16. Iz generalnog principa nismo plaćali sve skuplje od 50 kuna jer nam se činilo besramnom pljačkom na račun ekskluziviteta i ljudske gluposti i bogatosti trošiti na krivim mjestima.
Da ploče koštaju 90 i 139 kuna ako je dupli album, pf, taman posla. A naš punk rock nije davao mali odgrizeni nokat za ekskluzive. Iz istog generalnog principa plaćali smo sve što je koštalo do 39 kuna. To nam je bilo ok. Jer je račun bio da ako odrežeš od 40 kuna i daš izvođaču/autoru 10, izdavaču isto toliko, distributeru isto i kome god još treba 10 – da su svi sretni. Htjeli smo da naši omiljeni imaju onoliko koliko mi nemamo.
Danas je zastara za sav taj kriminal koji smo počinili mažnjavajući ploče Balaševića, Faith No Morea, Rolling Stonesa, Springsteena, Madonna, Princea i mora drugih koje nam je bilo fora slušati na gramofonima ili poklanjati curama za rođendane. Tako da smo si ex gengsta spike preselili i na CD-ove dok nisu uveli kamere i ona iritantna pištanja na izlazu. Tad nam se više nije dalo, a daleko da smo imali dijagnozu kleptomanije. Samo smo umirali od smijeha kad su prodavači skužili pa bi pobjegli a oni za nama.
Jedino čega se sjećam vrijednog iz vremena vinila je kad bi Ona došla doma u zagrebački studoški stan ili u Rijeku. Pa bi pustili ploču, primili se usred garsonjerice i gajbe doslovno za nezgužvano dvoje. I ljuljali sentiše ljubeći se na spiku slamanja Guinessove knjige rekorda, poput one scene u Pollackovoj drametini „I konje ubijaju zar ne?“ kad Jane Fonda s partnerom skida rekord u dužini plesa, pa satima i danima izlaze iz comfort zone ljudskog, u sfere iznad granica izdržljivosti. Vole se i pate. Cijede znoj. Jedva izdržavaju. Ali se drže. Slow jamz. Sve drugo je bila kupoprodaja.
A sad plot twist. Jebo nostalgiju. I ploče. I sav taj plastični šmrc prc nekad sad. I nunanje ploča kad ti frajer audiofil slash diskofil uleti zaštitnički sa spikama „ne razumiješ ti to, stari, koji gušt“, kaže lik koji ima prostoriju samo za slušanje ploča, tepih od janjetine, slike Jimija Hendrixa na zidu i u prostoriji ni zere prašine, doduše ni života. Ta sterilnost i plazma style. Fala ne bih.
Radije kolekciju sjećanja. Krvavih, prašnih, distorziranih, zgrebanih, sjebanih, ali živih. Nesavršenih.
Savršenstvo je dosadno ko proljev.
Super je bilo imati svoje intime. Ali danas me ne bi natjerao više da se za singlice svake tri minute vraćam stavljat i okretat, a niti za LP-po dvadesetak minuta. Pusti ti ta krckanja, stari moj. Krckaju i YT kanali i nema nikakve metafizike u tome niti išta ljepše kad staviš 8 sati glazbe u loopu i uz to zaspeš. To ti je isto LP. Long play.
Za ostatak prebaciš na 45 okretaja – to je singlica. E, to ti je život. Tri minute, doslovno.
Shorty play. Very short play.