Nekad je bilo dovoljno da Mišo digne ruke i Poljud odradi cijeli koncert umjesto njega. Zbor grleni od 50 tisuća ljudi bi nosio sve što je trebalo i nije. Čak i kad se takvi laboratorijski eksperimenti događaju pa puštaju Pips Chips & Videoclips kao predgrupu da usred Splita sviraju “Dinamo ja volim” i ne budu kamenovani.
Danas Mate nit može više, a nit treba pjevat. Zadnja ukazanja su bila pod onim varoš šatorima na Bundeku pa je doslovno masa s plastičnjacima pive otpjevala “Malo mi je jedan život s tobom”, “Nikoga nisam volio tako”, “Drugi joj raspliće kosu”, “Ti si pjesma moje duše”, “Ako me ostaviš”, “Svi pjevaju, ja ne čujem”, “Dalmatinac” i “Dalmacija u mom oku”, a prateći se bend pogledavao hoće li se legenda srušiti, zadihao se bio već nakon 15 minuta stajanja. Pozne su godine. Doduše, pozne su mu već tridesetak godina. Ne kao u Manolića, ali uskoro ni predaleko od toga. Osmo desetljeće je legendarni brk počeo upoznavati. Pjesme snimi svako toliko, više greškom ili nekim idejama menadžera, autora ili posebnim prilikama kad uz Alejuandra Buendiju otpiva himnu Ajduku.
Film o Mišinom životu
Recikliraju se desetljeća hitova i estradnog statusa, milijuni ploča i legende ping ponganja između Olivera i njega koji je prodao više. Nitko više od Mate Miše.
Posljednjih dana ga se povlači oko dokumentarca “Legenda” Ivana Živkovića za koji je HTV pljucnuo lovu svojih 50-ak tisuća Eura za izradu filma bez pristanka sudjelovanja same legende. Vješti autori će se u takvim situacijama itekako dobro snaći kopajući po mašti. A Miši će samo dići na etiketi kad se sam prije nekoliko godina izdefinirao kao zainteresiranog samo za igrani film i ekranizaciju. I to ako ga glumi Burt Reynolds. Ni više ni manje. Ako je Tita mogao Richard Burton, Kevin Spacey Tuđmana, a što ne bi Burta Reynoldsa digli iz groba da odglumi još malo živog legendu. Jer ako se zapitate tko bi glumio Mišu Kovača u tuzemnoj filmskoj biografiji o liku kada bi se htjelo reciklirati Bjelogrlićev superhit o Tomi, past će na pamet i Rade Šerbedžija kao prvi izbor. Goran Navojec i Gogo Bogdan drugi.
View this post on Instagram
O kome još treba snimiti film?
Kako je ispala prčkarija s dokumentarcem jer zašto ne bi, Mišo bi da se snima igrani film o njemu.
A ne zna da scenarij i pretprodukcija igranog filma “Mišo” o njegovu životu već postoji od 2015. i čeka špage i političke podobne poduzetnike, kulturnjake profesionalce s HAVC i HTV da prepoznaju komercijalnost priče i obrate se tamo nekom ne pretjerano uhljebljenom redatelju scenaristu i indie producentu koji ima gotov film. O Miši. Kao i o Đoniju “Ravno do dna”. Samo ne sjedi s pravim ljudima, u pravo vrijeme, na pravim mjestima. I ne smješka se istima u strateški točno potrebnom trenutku. Da profići konačno žele zaraditi na RH filmu kao što će recimo zaraditi na bipicu o Draženu Petroviću, jednoj od rijetkih legendi s ex Yu prostora koja funkcionira u multimilijunskim potencijalima, treba samo pregrist politizacije i taštine da se toga nije sjetio jedan od podobnih redatelja/scenarista koji sa sinom drži firmu i stalan posao i ugovor s HTV-om o vanjskim produkcijama ili s HAVC-om o kruženjima projekata. I okrenut broj i dogovorit sastanak.
A što je točno toliko legendarno u Miši Kovaču?
Jer kao što su svi pričali o Tomi, unatoč njegovom prozirno plastičnom nosu, i kao što bi svi pričali o Lepoj Breni, Đoletu, tako bi se pričalo i o čovjeku koji je zakopao sina, imao epizode s margina i unatoč dekadama inaktivnosti ostao čuvanim kao jedna od najvećih legendi exs Ju scene.
View this post on Instagram
Čak i ako se sasvim legitimno zapitate – pardon my French, a što je točno toliko legendarno u Miši Kovaču? Eno stvarno, ne podjebavate, ali ne razumijete odakle tolika legenda, na što se fascinacija referira točno? Kao respekt godinama staža i preživljavanja? Tročetvrtinskim Dalmoš šlagerima i estrada hitovima iz Juge, pa kao nostalgija? Velike brojke u Jugoslaviji? To? Ili? Kužite emo trenutak kad pjesme taknu pa nema tu ništa racionalno. Ali kad je bilo Dinamo Ajduk trenutak u komparaciji Mišo, Arsen ili Oliver, pobojite se kako Mišo Mato, zasad jedini preživjeli, tu bi zauvijek glazbeno daleko najlošije stajao unatoč milijuna i hitova Đorđa Novkovića i inih kolektivnih autora njegovih pjesama. I budete spremni na lomače. Sve dok ne završe dokumentarac i igrani film o njemu i ne pošalje ga se na odmor. Uz 50 000 ljudi na Poljudu koji će na hologram dizanja ruku u jedan glas zapjevati “Malo mi je jedan život s tobom”.
Ima tih nekih ljudi za koje ne treba razloga ni povoda. Oni samo budu. I dignu ruke. I stvari se dogode i počnu događati. A masa ionako nikad nije odgovarala ni za što. Milijunima (Eura) je svejedno.