Da Vam je itko ikada rekao kako ćete tokom cijele 2022. svjedočiti nečem što u korijenu ima vrlo realne pretpostavke postati Trećim svjetskim ratom i novim eskaliranjem trzavica kojima uvijek u sjeni titraju hladnoratovski Rusi i Ameri na šahovskim pločama trećih zemalja, Vi biste točno što? Osim odmahnuli rukom i rekli kako niste dobar ni pogodan teren za teorije zavjera? Ili kako je moguće?
Da Vas je itko zatekao nespremne kako ste ne tako davno načelno odahnuli po shvaćanju jer su Trumpu jedva polovičnom većinom uspjeli odbrojati dane u Bijeloj kući i ispratiti ga s hordom zaluđenih štovatelja ogrnutih u bizonovinu, mahnuti im u zamjeni za Bidena, starčeka koji nije ni Bernieja Sandersa nadjačao u neformalnom meme svjetskom prvenstvu. A potom Vam servirao na pladnju još gori švedski stol na kojem još uvijek poslužuju dnevne doze hitlerovski nestvarnog Putina i sjevernokorejskog lidera Kim Jong Una, prema kojima i naši Toro i Pončo pajaci alias Milanović i Plenković izgledaju kao figurice s Hrelića. Biste li ga gledali u oči s nevjericom trudeći se dobiti osmijeh i priznanje – daj brate zajebajemo te, nasmij se, opusti, skrivena kamera?
Cilj opravdava sredstvo
Kao što ste proteklih par godina brigali o globalnoj pandemiji razvijajući više ili manje (ne)uvjerljive teorije kako je plasiranje Covida19 u svijet osim smještaljke raznih centara moći i interesnih sfera, zapravo dobar trik farmaceutske industrije za poboljšanje godišnje poslovne slike s vrlo problematičnim praktičnim patetiranjem one beskrupulozne i kapitalističko-makjavelističke “cilj opravdava sredstvo”, tako ste tada već mogli spomenuti tezu o datiranju Trećeg svjetskog rata samo s malo nejasno vidljivim neprijateljem. Ali, je li moguće i kako je?
Trenom objave i početka oružanog napada Rusije na Ukrajinu nevidljivim je škaricama tog istog dana prerezana vrpca za koju je bila vezana koronavirus pandemija kao ultimativna, prva, najbitnija svjetska agencijska vijest kojom su nas dotad dvije i pol godine bombardirali i šopali, stavljali u labose i tretirali s više ili manje taktike kao laboratorijske štakore i žapce, samo što ne bi priključivali elektrode na krakove. Bilo je nešto daleko sofisticiranije. Dali su nam društvene mreže i gledali kako se sami grizemo od vrata naniže. Bloodsuckers, vampires and neighbours, society, here we come. I, naravno, je li moguće?
Hoće li Putin promijeniti krajolik planete?
Vrijeme je vrganja, sunčarki i inih varijanti gljiva, jesen se osim poplavama u Rijeci pokazuje kao sijerkovićevski pogodna za mnoge citate i narodne izreke, školski i knjiški mijenjajući hirovite kišne i olujne dane za nedavnih toplih 25 Celzijevaca u hladu. Istovremeno, sve veći broj pratitelja aktualnih mirnodopskih perioda između dva rata očekuje s dozom skepse, nevjerice, ali i realne strpnje – hoće li Putin promijeniti krajolik planete uslijed nuklearnog rata po kojem više nećemo imati potrebe za bilo čime osim maskama? I čekanju da nam izrastu treće ruke na leđima, spolni organi na čelima, a o svijetu kao mjestu za maštanje o ljetnim praznicima na Jupiteru i Marsu ostavit ćemo nakon nuklearnog doba nekim daleko manje kontaminiranim generacijama. I jasno, je li i kako moguće?
Jer s te pozicije čak ni nepodnošljive online karmine za ljudima s kojima nemamo ništa zajedničko ni dodirno čak u vrlo rastezljivim pojmovima empatije – poput nedavno preseljene britanske Kraljice, u kontekstu spremanja za post nuke doba izgledaju kao relativno manje i ni po čemu nužno zlo.
I opet, kako je moguće? I je li?
Istovremeno, ovih je dana jedna predivna Vaša sugrađanka imenom Mirela Kardašević nakon bazenskog svjetskog rekorda ranije tekuće godine, na 75 metara dubine srušila i dubinski svjetski rekord. Neki činovnici administratori Hrvatskog ronilačkog saveza uspjeli su je neprijaviti na sljedeće Svjetsko prvenstvo. Riječ je o ženi koja dosad sa svjetskih prvenstava u ronjenju broji 11 medalja, od čega su 4 zlata, 4 srebra i 4 bronce, dok s europskih prvenstava ima 2 bronce. I opet, kako je moguće? I je li?
Do prije nekog vremena s pozicije ratnih klinaca kojima se Balkan činio kao zadnje utočište apsurdnog spoja mentaliteta i maloumnosti, takvi su nam se scenariji doimali rezerviranim za filmove tipa “Idiocracy”,”Don`t Look Up” i slične futurističke fantazije, ali je Putinera gotovo preko noći naše jednako fiktivne živote pretvorila u dio koji izgleda tek kao siromašnija varijanta Zuckerbergova metaversea. I mi ne možemo učiniti baš ništa po tom pitanju. Ali baš ništa. Osim pitati se je li moguće? I kako to da je?
Ni jedno od pitanja nije za odgovor, retorički je.