Gotovo sve mogu obaviti pješice i u šetnji uživam. Za vjetrovitih zimskih kiša s četiri se kune povezem par stanica tramvajem, a u mnogim prilikama biram povoljnost taxi servisa. Znam da mi auto zapravo ne treba, ali ga se nemam srca riješiti. Star je, a dobar; bezvremenski francuski dizajn, voli pojuriti, malo troši i kad zažmirim na lagano hrđanje po pragovima, ostaje onaj osjećaj slobode da sve mogu poslati k vragu, sjesti u auto i otići kuda god. Pitanje je samo kada ću tamo stići jer gužve su nesnosne.
Kao i inače, radni dan je završio oko 16 sati, no od ostalih se razlikovao po obavezama zbog kojih mi treba auto. Obaviti nešto za mamu, ultrakratko pranje na samposlužnoj autopraonici, brzinski pregled kod mehaničara, tehnički i registracija. Znam da je najgore doba dana za vožnju, ali moram pa ću kao i ostali – lagano i strpljivo.
Na puštaj nikoga ispred sebe, prije ćeš doći ili?
Zapela sam već na mjestu uključivanja u promet kod Ribnjaka. Kolona koja se slijevala niz Medvešćak nije bila susretljiva prema nama koji se u nju moramo uključiti. U rijeci automobila što gmižu sa sjevera prema Europskom trgu, odakle će cestovnim arterijama do kvartovskih vena i kapilarnih odredišta, mnogi vozači koji su se nešto ranije u tu rijeku ubacili vjeruju da će brže doploviti na cilj ako nikog ne propuste ispred sebe. U obranu svoje pozicije zalijepiti će se za auto ispred sebe, okrenuti pogled na drugu stranu i tipkati po mobitelu kakao bi nama što se priključujemo s boka bilo nedvosmisleno jasno da imamo čekati jer propustiti nas neće. Vozač ZET-ovog tramvaja me uz osmjeh propušta, ipak ima razumnih ljudi pomislim i odlučujem da se ne ću nervirati. Pojačavam radio, sunčan je dan, sve ću stići.
Nekoliko pjesama kasnije spustila sam se do Zelenog vala. Dok sam ja pjevala poznate refrene, zeleni se val jesenje rastapao u žute i crvene semafore, a krkljanac dodatno bujao zakrčenjima rubnih prometnih traka zbog onih što se zaustave na „sva četiri“ jer trebaju samo nešto iskrcati, samo nešto preuzeti, samo brzinski obaviti, koga ili što pričekati… Pogled na sat koleba težnju za strpljivošću, ali se ne želim živcirati. Diši. Pjevaj.
Radio spašava stvar
Vrijeme je od vijesti pa prebacujem stanicu, ali opet vijesti, vijesti, prebacujem stanicu kontakt emisija, prebacujem reklame, prebacujem voditelj objašnjava nešto u vezi odlaganja miješanog komunalnog otpada – ne mogu, prebacim stanicu nezanimljiva voditeljica pokušava biti zabavna, prebacujem narodnjaci, dosadnjaci, techno… Danas bi mogla ko Jura baciti radio kroz prozor, da se razbije u tisuću komada jer na programu nije bilo ništa za mene, samo reklame i dileme. Ali, evo kolona kao da se pokreće!
Prva, druga, ljudi treća (!), ali dida u golf dvojci ispred mene se jedva kreće. Ne daje žmigavac, ne skreće, ne traži parking, jednostavno u svom ritmu dodatno štopa promet. Ne mogu ga zaobići jer ga dobar dio kolone pokušava zaobići čime se stvara zastoj i u srednjoj traci. Kada bi samo malčice dodao gas, prolazimo na zeleno na semaforu ispred nas. Jok! Pali se žuto i dida se budi, dodaje gas i prolazi na crveno. Cool sam, na Yammatu su pustili Pipse, a poštar lakog sna svakom da po zasluzi da ti ništa ne fali.
Prva, druga i tako u nedogled…
Propuštam par automobila, drugi mi trube. Dižem dva prsta, mislim si “mir s tobom brate”, svima nam je isto. Prva, stani; prva, stani; prva, druga, stani. Jasno mi je da je pranje auta otpada jer me mehaničar već čeka. Vrtim nekoliko verzija isprike u glavi zbog srama, ali neka sve ovo bude jedna vježba sabranosti (za ovaj stav bi me Buda pohvalio).
Naglo kočenje! Trube! Majstorica u nekom tamno sivom skupom automobilu tipa SUV, bez najave, iz krajnje desne trake naglo skreće u krajnju lijevu kako bi se uparkirala. Ne ulazi precizno iz prve. Rikverc. Trublje! Je li moguće da lucidna osoba s položenim vozačkim ispitom treba zalet od tri trake da bi parkirala? Ipak, iz druge uspijeva, ali s lijevim zadnjim kotačem na zelenoj površini ograđenoj rinzolom.
Tu mi se već živci ozbiljno rastegnu što za posljedicu ima niz antifeminističkih grubih riječi. Zen ćao. Politička nekorektnost u prometu i humoru nalazi sebi utočište, pa nošena nervoznim valom, apsolutno netolerantno i stereotipno izgovaram kritike na račun nesnalažljivosti i nevještosti brojnih vozačica. Neću ponavljati jer nije pristojno, ali možete zamisliti prosti smjer u kom ide nezadovoljstvo.
Koja je to kultura vožnje?
Nakon što je mehaničar, vrckavi frajer, bacio oko na par osnovnih stvari ispod haube, krećem na tehnički, a mama će pričekati. Ponovno se uključujem u promet. Na semaforu sam prva i moram skrenuti lijevo u ulicu koja ima dvije trake. Trebala bi ući u bližu traku koja bi me odvela ravno kuda i idem, no ta je zakrčena, dok je druga, koja nekoliko metara dalje skreće u lijevo, prazna. Žuto prelazi u zeleno i neki se trubiša već javlja. Po vozačkoj logici odabirem praznu prometnu traku pa palim žmigavac kako bi se ubacila u lijevu koja mi treba. Trubili su oni iza mene jer nisam krenula iste sekunde kada se upalilo žuto, a isti su mi doček pripremili sada ovi ispred mene jer se želim uključiti njima u traku koja se jedva pomiče. Verbalno i neverbalno protestiram preko retrovizora, nimalo damski.
Dokopavši se konačno opet Ilice, kojom ću dalje put zapada preko Črnomerca, Kustošije, Vrapča gdje mi na semaforu dođe da skrenem i prijavim se za neke pilule, Gajnica do Jankomira. Braćo sa zapadne strane, sve razumijete. Petnaestak godina unatrag, bio je to dio rute kojom sam dva puta dnevno gmizala s posla na posao u Heinzelovu, nepovratno gubivši otprilike po 90 minuta života. Nisam neka matematičarka, pa zbrajanjem tih 90 minuta dnevno puta 20 dana mjesečno, puta 12 mjeseci godišnje, puta sve godine, puta benzin, puta registracija, puta servisi, puta dodatni popravci, puta zimske i ljetne gume, puta stalno traženje parkinga, puta pokidani živci – dolazim do glavobolje i zaključka da je jedini smisleni auto, službeni auto.
Pet puta se promijenila boja na semaforu u podvožnjaku Škorpikove, dok sam stigla k mami. Umirila me pileća juha, lunch paket za doma i košaricu za sve ostalo jer me nije više mogla čekati, pa je već prije sat vremena sve što je trebala, obavila sama.