“Nekoć davno dok je svijet još bio mlad u jednoj šumi svi su živjeli zajedno u slozi.
Živjele su tamo i 2 čaplje koje su stalno bile zajedno. Jednoga dana došao je lovac prišuljao se čapljama i napeo luk i strijelu. Jedan čovjek je to vidio i morao je nešto poduzeti. Ako ne bi rekao ništa lovac bi ubio čaplju. Ako vikne pomogao bio ga preplašiti i svejedno bi mogao odapeti strijelu. Počeo je govoriti. To što je govorio bila je poezija.” (Kratka indijska.)
Bez glazbe ne želimo zamišljati život, bez poezije on bi bio bezukusan. Divni stihovi bivaju uglazbljeni, postaju hitovi i evergreeni, generacijama obožavani i prepjevavani, ljubav, utjeha, sreća, zabava, vodilja kroz život. Emocije se pretaču u stihove, stihovi se bilježe na papir kako bi jedan djelić postojanja postao nezaboravan i vrijedan nepodnošljivosti tuge. No, ima li više poetike ili patetike u svakodnevici?
Pričala sam s dvoje fenomenalaca koji svoj intimni osjećaj pretaču u rime, koje bivaju objavljene i koje, nadam se, netko od vas zapaža, voli.
Sanja Baković i Maro Pitarević, kolege, prijatelji, suborci, za razliku od mene, imaju hrabrosti podastrijeti najmekši dio sebe vama na korištenje i kritiku. Oni su pjesnici.
Čemu uopće pisati poeziju?
“Poeziju ne pišeš jer želiš, nego jer moraš”, govori Maro, kreativni direktor u jednoj agenciji na jutarnjoj kavi uz more. Njegove su pjesme ljubavne, njegove su pjesme žive, njegove pjesme svaka bi žena voljela zvati svojima.
Tvoje Moje
Sve moje je sada tvoje
Zlatni nakit moje babe
Svi ključevi svih stanova
Eurojackpot koji tek trebam dobiti
Moji najbolji dani I moje najcrnje misli
Moje ludosti
Sve moje pjesme
I zubobolje križobolje
Sve “bolje”
Ali i sve gore
I najgore što imam
Sve je sada tvoje
I uzimam baš sve tvoje
Sve gorke i slatke sate
Osmijehe i suze slane
Stare i buduće rane
Pitanja i slutnje tvoje
Sad su moje
Sve udvoje
Sve udvoje
(Maro)
“I ja se pitam čemu pisati poeziju da ti iskreno priznam.” Smijem se sa Sanjom, dragom kolegicom PR-icom i novinarkom. “Beskorisno je. Ne može se kapitalizirati. Možda neku siću dobiješ za ruž i ljetne rate plina. Al neki mali drugačiji duševni benefiti se tu pojavljuju; kad se u tvojem stihu prepoznaju drugi ljudi koje ne poznaš. Ti svi ljudi, čitatelji, postaju povezani u jeziku, osjećaju i nekoj stvarnosti, i ta vrsta zajedništva u tekstu ostavlja jednu čudnu nenaplativu sreću zbog koje poeziju ima smisla pisati i čitati.”
Pjesme dolaze same, tako je to s njima. Ne možeš im pobjeći, kao što ni sudbini ne možeš. Ako ih ne bilježiš na javi, one dolaze u snu. Nižu riječi poput noćnih mora koje te probude, pa kadikad moraš ustati, zapisati, oteti ih zaboravu. Ponekad odbljesak tih sanja sijevne ne birajući vrijeme, ni mjesto. Tad uzmeš mobitel i zapišeš.
Tko su današnji pjesnici? Kako žive?
Pjesnici žive kao i svi drugi ljudi, rade po školama, javnim institucijama, izdavačkim kućama, žive od prevođenja, lektoriranja, poučavanja. To što pišu pjesme, to je nešto njihovo, neizbježno, što moraju činiti. Prodaju svoje zbirke u malim knjižarama, “po firmi”, prijateljima. Nikakve love tu nema.
“Na promociji druge knjige Kako se kuha govedina prodao sam 100 knjiga. Milim da je to hrvatski rekord. Više rekord u tome koliko imam dragih prijatelja, nego u tome koliko ljudi žele kupiti poeziju. Poezija je zapostavljena. Zato sam promociju treće knjige Ponuda dana smjestio u Arheološki muzej. Tamo, bojim se, ide poezija. Ne živi se od pjesama, osim ako nisi Vjekoslava Huljić.”
View this post on Instagram
Tko još čita pjesme?
“Ti i još par luđaka”, zeza me Maro, ipak Sanja i ja imamo osjećaj da poeziju čita sve više ljudi. Društvene su mreže tu od koristi, dopiru do puno ljudi pa među stotinu scrollera, ipak netko i zapne, pročita. Volim dijeliti pjesme i veseli me što na Instagram storijima mogu vidjeti tko su ti ljudi, a posebno kada dobijem i povratnu informaciju u inbox. A kad smo već na porukama u inbox, nameće mi se još jedno pitanje.
Padaju li žene na pjesnike?
Padaju, kaže Maro, ali mislim da laže da ne dobiva poruke obožavateljica. Ipak, poštujem diskreciju jer gospodin ne otkriva takve detalje. Sa ženske strane Sanja priznaje da su pjesnikinje uvrnute hipersenzibilne čudakinje, tko bi želio s takvima imati posla?
“Često mi se obrate muškarci kao da imam neizlječivu bolest, fora im je to, al’ se drže podalje. Poruke obožavatelja stižu jako rijetko.”
Zamislite, nit’ se od poezije možeš kruha najesti, niti je strašno sexy. Kako joj onda pomoći da se vrati u mainstream gdje joj s pravom mjesto pripada? Možda dio odgovora leži u dobrom marketingu koji može prodati dobru poruku, onu koja ima ono nešto što bi je izdvojilo od svih sličnih, koja izaziva emociju, provocira. Možda bi se moglo uloviti čitače na tu fintu pa ih onda stihovima razvijati polako. Zavesti ih emocijom, potom zaokupiti misli doživljajem, razmotavati sloj po sloj obrane srca kako bi na kraju iskusili istinski susret dušom.
Baš kao što smo to obožavali dok smo bili djeca, kad smo bolje razumjeli poruku putem pjesme, a ne teksta; kada smo obožavali da nam se čita. Sigurna sam da i u ovom trenutku znate barem neku ritmičnu, melodičnu pjesmu koju ste voljeli jer je vesela, vedra, neočekivanih situacija i obrata. Ako još niste ubili to dijete u sebi, priuštite mu nešto lijepo uz subotnju jutarnju kavu recimo; nešto što će ga nasmijati, potaknuti i pomaknuti – pročitajte mu pjesmu.
Zvukovi jutra
Čujem motore brodova.
Ribari izlaze iz porta.Gledam kroz prozor,
Radnici Zrinjevca kose travnjak.
(Sanja)