Blagdansko vrijeme ne nosi samo sjaj ukrasa i miris pečenja, već i trenutke razmišljanja i introspekcije. Tradicionalno, mnogi od nas iskoriste ovaj period da stereotipno, ili možda bolje rečeno tradicionalno, donose nove odluke. Nadamo se da će te promjene izdržati duže od kratkih zimskih dana. Barem je to slučaj sa mnom, gdje rijetko koja novogodišnja odluka preživi do proljeća.
Kako je sve počelo?
No, nisu svi takvi. Postoje ljudi čije odluke i promjene ne samo da traju, već i inspiriraju. Jedna od takvih žena je Cecilia Blomdahl. Njezino putovanje odvodi nas daleko na sjever, u mjesto gdje se Božić slavi u najmračnijem dobu godine. Prije odluke o promjeni mjesta života, Blomdahl je odrasla u Göteborgu, u Švedskoj, priobalnom gradu gdje su zime bile tamne, a sunce zalazilo oko 15 sati. Zimu je voljela zahvaljujući roditeljima koji su poticali nju i njezinu sestru da provode što više vremena vani. Dok za mnoge od nas (za mene sigurno) zima predstavlja doba koje treba ‘preživjeti’, Blomdahl ju je oduvijek voljela jednako kao ljeto. Stoga, odlazak u najsjevernije naseljeno mjesto nije joj vjerojatno predstavljao toliko šokantnu odluku i transformaciju života. Barem ne na početku.
Sve je počelo 2015. godine kada je, zbog prijatelja s kojima je trebala raditi u restoranu, stigla na Svalbard, norveški arhipelag. Svalbard je otprilike najsjevernije mjesto gdje ljudi mogu živjeti. Longyearbyen je glavni grad Svalbarda s ukupno 2,400 stanovnika iz više od 50 različitih nacionalnosti. Ime Longyearbyen dolazi od američkog vlasnika rudnika, Johna Munro Longyeara, koji je osnovao Arctic Coal Company nakon posjeta otocima. Osim toga, tu se nalazi kampus sveučilišta, istraživačka stanica za satelite, globalna sjemenska banka te mala, ali jedinstvena turistička industrija fokusirana na avanturističke aktivnosti na otvorenom. Prema legendi Longyearbyena, Djed Božićnjak živi u napuštenom rudniku na padinama planine. Zato se tamo prvog dana došašća svake godine, svjetla se pojavljuju u rudniku, između ostalog i u obliku božićnog drvca.
Novi dom koji je zavoljela
Cecilia je u tom mjestu planirala ostati samo tri mjeseca. Umjesto prvotno planirana tri mjeseca, to je mjesto postalo njezin dom. Kaže da ju je zadivila i zarobila – tišina. Upravo zbog te tišine i danas je tamo, živeći u kolibi s pogledom na fjord sa svojim partnerom Christofferom i psom Grimom. Kada izlazi iz svoje kolibe, oprezna je zbog polarnih medvjeda. Možda i zbog toga, a svakako zbog čarolije zime na takvom mjestu, Blomdahl je postala moderna influencerica – tišinom i životom blizu Sjevernog pola uspjela je privući pažnju milijuna ljudi na TikToku i YouTubeu.
Ljudi gledaju njene video uratke zbog sjevernih svjetala i ispijanja kave na fjordu. Kaže kako mnoge zanima kako se nosi s ekstremima polarne noći, kako dobiva potrepštine i je li ikad pomišljala na hibernaciju. Zato snima o polarnoj svjetlosti, tim iznenadnim bljeskovima svjetlosti usred neopisive ljepote arktičkih noći, te o svom životu tamo. Kako bi se nosila sa snagom polarnih noći, Blomdahl ima svoje rituale: redovito vježbanje, uzimanje vitamina D i pažljivo planiranje svog dana.
A kako to otprilike izgleda kada nastupe polarne noći?
Prava tama polarne noći nastupa oko siječnja, nakon što prođe toplina blagdanskog razdoblja. No onda jednog dana hodate uz fjord i ugledate tračak svjetlosti, i potpuna crnina se pretvara u tintno plavu. U ožujku dolazi plavi sat, kada zima prođe i sunce polako počinje ponovno izlaziti. Polarni dan, kada sunce ne zalazi, nije daleko. “To je kao ponovno rođenje,“ kaže ona. Polarna noć i tišina zahtijevaju fokus prema unutrašnjosti. Dolazak polarne noći donosi s sobom duboku tamu koja znači više od nedostatka svjetlosti; donosi introspekciju i poštovanje prema divljini koja okružuje kolibu u kojoj živi.
View this post on Instagram
U danima prije prave tame polarne noći, kaže da ima i noćne more, simboličan podsjetnik na poštovanje koje osjeća prema okolini koja je jednako lijepa koliko i opasna. Strah je prisutan, priznaje ona, ali taj strah je zdrav. Drži je budnom, opreznom i na kraju, živom. Ne smije se postati nesmotren u okruženju gdje je priroda kralj. Kada tama previše stisne, uvijek postoji opcija šetnje ispod zvjezdanog neba. A kada je vidljivost ograničena, mašta se pokreće, a s njom i svijest o onome što ne vidimo, već samo osjećamo. Za nju je taj arktički arhipelag dom, mjesto gdje svaka polarna noć i svaki tračak svjetlosti imaju svoju posebnu čar.
Možete li zamisliti takav život?
Iako sam prvi put o njoj čula od bratića koji ne propušta njezine videe o životu na sjeveru, ponovno sam priču o njoj tek nedavno pročitala na portalu The New York Timesa. I od tada nisam prestala razmišljati kako je to živjeti okružena zvijezdama, mrakom i divljinom. Strah od tame i mraka (ne onog koji brzo riješimo paljenjem umjetnog svjetla), a posebice od tišine, nešto je što mnogi od nas duboko osjećaju, naročito u samoći i izolaciji. Taj strah nije samo fizički; on je emocionalan i psihološki, odražava duboko ukorijenjene strahove i nesigurnosti. Međutim, isto je tako prilika za introspekciju i osobni rast, potičući nas da istražimo unutarnje svjetove i pronađemo mir unutar sebe, čak i kada su vanjske okolnosti neizvjesne ili zastrašujuće.
View this post on Instagram
Priča o Ceciliji Blomdahl i njezinom životu u okrilju tišine polarnih noći potaknula me na razmišljanje o tome koliko dugo bih mogla izdržati bez raznih distraktora pažnje koje nam nudi moć električne struje i umjetne svjetlosti. Zasad mi se to čini kao nemoguća misija. No možda barem jedan dan u tišini postane moja novogodišnja odluka.