Četvrtak, 2 prosinca, 2021

Mixer jednog imidža: Nellie Bly ili priča o ženi koja je pomaknula granice mogućeg

Ljudi koji su kreatori nekog novog pravca uglavnom se slave nakon smrti. Za života su često usamljeni putnici koje često okolina etiketira kao neprimjerene i problematične. Unatoč tome, Nellie Bly napisala je sama scenarij svog života, ne pristajući na život u kojem je jedini cilj ostvariti društveni mit

Svi smo čitali ili barem čuli za Julesa Verna i putovanje oko svijeta u 80 dana. A koliko nas je čulo za jednu ženu koja je u tom istom 19. stoljeću svijet proputovala za 72 dana, o tome izvještavala u novinskim člancima te kasnije i objavila knjigu o tom iskustvu?

Ili koliko je nas čulo za ženu koja se na deset dana pretvorila u osobu s mentalnim poremećajima ne bi li upala u umobolnicu kao pacijentica. I sve to samo kako bi napisala priču s realnim prikazom stanja unutar zidina umobolnice. I to ne priču odnosno avanturistički roman, nego izvještaj za novine kojim je potaknula društvene promjene. Vjerovali ili ne, odnosno čuli za nju ili ne –  riječ je o jednoj te istoj ženi, ženi nevjerojatno odvažnog karaktera koja se usudila pomaknuti granice mogućeg u njezinom vremenu.

Pisala je pod pseudonimom

Žena koja je izvan svojih okvira je čudovište (a monstrosity). Njezno mjesto je dom. Tipična moderna žena danas trči za poslom, umjesto da se usredotoči na svoj dom i obitelj.” Otprilike je ovako glasio dio kolumne Erasmusa Wilsona u novinama The Pittsburg DIspatch koji je 1885. godine potaknuo Nellie Bly da iskaže svoj bunt na stav u pismu uredništvu. Nezino je mišljenje privuklo pažnju glavnog urednika Georgea Maddena, koji ju je potom i zaposlio. Pisala je pod pseudonimom Nellie Bly, jer u 19. stoljeću žene nisu mogle objavljivati svoje tekstove pod pravim imenom (Undercover in an Insane Asylum: How a 23-Year-Old Changed Journalism, youtube.com).

Nellie Bly rođena je 1864. godine u Cochran’s Millsu u Pennsylvaniji kao Elisabeth Jane Cochran. Njezina obitelj se  nakon smrti oca preselila u Pittsburg, kako bi preživjeli te pokušali pronaći bolje poslove. Dok su braća uspijevala pronaći koliko-toliko konkretne poslove, Elizabeth je samo mogla čistiti domove i čuvati djecu. U to je vrijeme kad god je imala priliku, čitala  novine The  Pittsburg Dispatch, u kojima je objavljivao i kolumnist s početka teksta, Erasmus Wilson.

Željela je istraživati i pisati o položaju zaposlenih žena

Kao novinarka zanimala su ju istraživanja o položaju zaposlenih žena, radnicama u tvornici, no za ženu u novinarstvu je tada bilo preporučljivo pisati o ženskim temama – o modi, vrtlarstvu i društvu. Nellie je željela istraživati i pisati o položaju zaposlenih žena, o radnicima u tvornici.

Kako nije bila zadovoljna pisanjem o “ženskim temama”, otišla je u Meksiko kao inozemna dopisnica. U knjizi Six months in Mexico objavila je kasnije niz članaka o običajima meksičkog naroda. Nakon Meksika, povratak u redakciju značio je povratak na teme koje ju nisu niti najmanje zanimale. Stoga napušta novine Pittsburgh Dispatch i seli se u New York gdje je počela raditi za The New York World Josepha Pulitzera, publikaciju koja je kasnije postala poznata kao pionir žutog tiska.

Jedan od njezinih najvažnijih prvih autorskih radova bio je izvještaj o uvjetima u mentalnoj instituciji na Blachwell’s Islandu u New York Cityju.  Kako bi taj zadatak uspješno odradila, Nellie je 1887. godine pod imenom Nellie Brown glumeći pacijenticu provela deset dana unutar institucije. “Ipak, čudno je za reći, no što sam više govorila i ponašala se luđački, toliko sam i sama mislila da sam luda,” napisala je u svojoj seriji članaka. Pisala je o pokvarenoj hrani u bolnici, o sestrama koje su pacijente držali budnima cijelu noć, o kupanju u hladnoj vodi, batinama, prisilnom hranjenju.

Tekstove je objavila i u knjizi, što je sve zajedno pridonijelo pokretanju istrage institucija te kasnije i veća izdavanja sredstava iz gradskog budžeta za liječenje mentalno bolesnih pacijenata. Nakon toga nastavila je istraživati različite teme, kao što je stanje u njujorškim zatvorima, tvornicama, korupciju i ine teme.

Put oko svijeta u jednoj haljini i bez prtljage

Nellie je, osim po odvažnosti u novinarstvu, postala poznata i po još jednom nevjerojatnom pothvatu. Inspirirala ju je priča Julesa Verna o putu oko svijeta u 80 dana, stoga je predložila uredniku da krene na put oko svijeta. Na putovanje je krenula 1889. godine, u jednoj haljini i bez prtljage. Putovanje je završila za 72 dana, 6 sati i 11 minuta. O prilikama i neprilikama na putovanju pisala je u knjizi Around the World in 72 Days (1890.).  

Nellie je bila osoba koja se usudila riskirati. Bila je odvažna, znala je da u životu želi postići nešto veliko, voditi život prepun avantura. Pritom je sve to postizala bez da je iza sebe imala bogatu obitelj“, rekla je za nju Panny Lane, autorica dokumentarnog filma Nellie Bly Makes the News (hr. Nellie Bly stvara vijesti). Doduše, barem tu bogatu pozadinu nije imala do udaje.

Udala se je 1895. godine  za Roberta Seamana, milijunaša koji je od nje bio stariji 40 godina. Nakon smrti supruga, preuzela je vodstvo njegove tvrtke Iron Clad Manufactoring Co te postala jedna od vodećih američkih poslovnih žena toga vremena.   

Umrla je s 57 godina u New Yorku od upale pluća. Nakon smrti je dobila brojna priznanja, svoju poštansku marku 2002. u seriji Žene u novinarstvu, primljena je u National Womens’s Hall of Fame, The New York Press Club dodjeljuje godišnju nagradu mladim ljudima koji su ostvarili značajan uspjeh u novinarstvu pod nazivom Nellie Bly Club Reporter.

Sama je sebi stvorila okruženje u kojem se osjećala ispunjeno

Ljudi koji su kreatori nekog novog pravca uglavnom se slave nakon smrti. Za života su često usamljeni putnici koje često okolina etiketira kao neprimjerene i problematične. Unatoč tome, Nellie Bly napisala je sama scenarij svog života, ne pristajući na život u kojem je jedini cilj ostvariti društveni mit. U 19. stoljeću je društvo od žena očekivalo da budu supruga, majka i kraljica doma. Obrazovanje i ozbiljan posao bile su teme za muškarca.

Nellie naočigled nije potrošila život na kritiziranje sustava, a vjerojatno se jednako tako nije bavila društvenim ćakulama o svojoj ćudljivosti aka neuklopljenosti u društvo. Ona je sama je sebi stvorila okruženje u kojem se osjećala ispunjeno. A to je nešto što danas ljudima nasušno nedostaje.

Pročitajte još...

Mixer jednog imidža: ‘Imaš cipela kao Imelda Marcos’ aka neutaživa glad moći

Imelda Marcos ima imidž političarke koji u pozadini skriva matricu arhetipskog obrasca ujedinjavanja suprotnosti - političar/ka nevjerojatnog neutaživog 'apetita' i narod na rubu bijede i siromaštva. Zvuči gotovo pa 'kao iz našeg sokaka'. Imali li broj cipela koji posjedujemo zaista veze s našom osobnošću?

Mixer jednog imidža: Fellinijevim stopama po današnjem Riminiju 

Upravo je zato muzej u Riminiju oživotvorena pozivnica za korak u maštu, raskoš i bizarnost tog imaginarno realnog Fellinijevog svijeta. Filmska ostvarenja u muzejskom okruženju pozivaju tako i mlade i stare na sanjanje u maniri Fellinijevog otiska u kojem korak od uzvišenog do smiješnog postaje realnost

Mixer jednog imidža: Es Devlin – dizajnerica koja pomiče granice poznatih okvira

Poznata dizajnerica, scenografkinja, umjetnica nevjerojatne kreativnosti stvara principom urona poznatog u nepoznato i novo. Nevjerojatan talent, ali i hrabrost i umješnost u komuniciranju svojih ideja, vinula ju je daleko izvan poznatih okvira prosječnosti

Mixer jednog imidža: Haruki Murakami – fuzija nevjerojatnog talenta i upornosti

Murakami je poseban i autentičan. U pričama miješa nadrealno i uobičajeno. Kaže da su njegove priče poput 'hvatanja snova'. Kad sanjamo, realan i nadrealan svijet spajaju se u jedan

Povezano

Mixer jednog imidža: Rosalind Franklin – dokaz da nikada ne treba odustati od cilja

U vrijeme današnjih brutalnih podjela među ljudima i milijuna wanna-be-znalaca o cjepivima, virusima i inim, vrijeme je odati priznanje legendarnoj ženi koja je svojim nevjerojatnim umom dala značajan doprinos proučavanju molekularne strukture DNK, ugljena, grafita i virusa

Imidž naše javne komunikacije: nadimci i nadmeno pregovaranje

Nije predsjednik Milanović jedini kreator (ne)kvalitete javne riječi. On je trenutačno samo najupečatljiviji izborom riječi, dok drugi koriste razne taktike govora u kojem ne kažu puno o stvarnom stanju stvari

Mixer jednog imidža: Imidž generacijskih razlika – mač ili oruđe?

Što se tiče mladih generacija, meni se čini da su oni puni potencijala koji uistinu može postati ključno oruđe u kreiranju neke humanije i suosjećajnije pozornice života. Posebno ako lajkamo i prihvatimo njihove dobre navike, a one lošije nekako usmjerimo na dobro za sve. Makar i u metaverzumu

Mixer jednog imidža: Generacijski jaz i trolanje klime

Naša ovisnost o fosilnim gorivima gura čovječanstvo do ruba. Ili ćemo to zaustaviti ili će ono zaustaviti nas. Vrijeme je da se kaže: dosta. Dosta je ubijanja ugljikom. Dosta je bilo tretiranja prirode kao zahoda, istaknuo je António Guterres, glavni tajnik Ujedinjenih naroda

Ostavite komentar

Molimo upišite komentar
Molimo upišite vaše ime