Umijeće korištenja riječi u vremenu u kojem većina komunicira rastrganim rečenicama, emotikonima i vizualima postaje polako rijetka vještina. A upravo je ta vještina ona koja pokreće, kreira i rastače.
U zadnje se vrijeme stoga često pojavi neki test o pjesnicima i političarima koji su ostavili neizbrisivi trag u svom vremenu. “Lagano umire onaj koji bježi od strasti i njenog vrela emocija; onih koje daju sjaj u očima i napuštenim srcima”, napisao je Pablo Neruda u jednoj od poznatijih pjesama o laganom umiranju.
Pablo Neruda je poeziju počeo pisati s deset godina
Možda je baš danas, u vremenu u kojem se mnogi raznim multimedijalnim sadržajima bore za pažnju i moć u komunikaciji aka zaradi, trenutak za sjetiti se jednog od najvećih pjesnika 20. stoljeća, velikana čije riječi i danas pokreću valove. Pod uvjetom, naravno, da vam nije mrsko uzeti i pročitati pokoju napisanu pjesmu.
Pablo Neruda je poeziju počeo pisati s deset godina. S 12 godina je upoznao čileansku pjesnikinju Gabriele Mistral, te uslijed poticaja na zapisivanje svojih misli, a u 14. godini je prvi put objavio svoje riječi u časopisu La Mañana, ali pod imenom Neftali Reyes. Suprotno želji njegova oca (koji je mislio da je pisanje sramotno zvanje te spalio dječakove bilježnice), tim su prvim objavljenim riječima ubrzo slijedile nove.
Kako je sin introvertiranog strojovođe Joséa del Carmen Reyes i učiteljice u osnovnoj školi Rose Neftalí Basoalto postao jedan od najpoznatijih književnika koji je poezijom gađao srca, ali i političke neistomišljenike?
U njegovim se djelima ljubav isprepliće sa samoćom, predanost, strast i uvjerenja
Majka mu je umrla od tuberkuloze šest tjedana nakon što se rodio, stoga je otac (a vjerojatno i maćeha te polusestra i polubrat) imao ključnu ulogu u formiranju njegova pjesnička identiteta. Pablo se naime zvao Neftalí Reyes Basoalto. Njegov otac je dakle bio protiv pjesničkih ambicija kao oruđa rada za život, Neftali se s 16 godina domislio promjene imena. Prvo mu je to bio pseudonim pod kojim je objavljivao, a u prosincu 1946. taj je pseudonim službeno postao njegovo ime i prezime.
Legenda kaže kako je na prezime Neruda naletio slučajno u nekom časopisu, a kasnije se pričalo kako mu je inspiracija bio češki književnik Neruda. U njegovim se djelima ljubav isprepliće sa samoćom, predanost, strast i uvjerenja. U stihove su utkana prapočela ljudske prirode, stoga ne čudi da i danas te riječi oživotvoruju sliku i emocije u ljudskoj mašti.
U memoarima koji su objavljeni godinu dana nakon njegove smrti, Neruda je jasnim, ali i ekspresivnim te pomalo osebujnim leksikom prikazao crtice iz života. Kao umjetnika, ali i političara oblikovale su ga buntovne studentske godine u Santiagu, političku karijera (većina latinskoameričkih država svoje je pjesnike slala na diplomatske pozicije, pa tako i Čile), pozicija konzula u Španjolskoj tijekom građanskog rata te mučan boravak u Španjolskoj tijekom građanskog rata.
U Parizu je zbog rata u Španjolskoj i smrti pjesnika i prijatelja Federica García Lorce napisao knjigu pjesama pod nazivom “Španjolska u srcu” (España en el Corazón) te postao urednik časopisa “Pjesnici svijeta brane španjolski narod”. Po povratku u Čile Neruda je 1945. izabran za senatora Republike, te se pridružio Komunističkoj partiji.
Jednakom snagom živio je život pjesnika, političara i ljubavnika
Boravak u domovini obilježio je bivajući na strani koja se suprotstavljala diktatorima. Kad je krajem 1940-ih Komunistička partija bila zabranjena, a prosvjedi rudara brutalno ugušeni (1947.), Neruda je, primjerice, kritizirao represivnu politiku predsjednika Gonzáleza Videle u međunarodnom tisku i na sjednici čileanskog Senata. Zbog toga je prvo živio u tajnosti dvije godine, a potom je 1949. uspio otići iz domovine.
I to su samo neke crtice iz njegova života, a ima ih bezbroj. Jednakom snagom živio je život pjesnika, političara i ljubavnika. Njegova treća supruga Matilda Urrutia izjavila je kako je on čvrsto branio sve u što je vjerovao, po cijeni bilo kakvih posljedica. U vrijeme kada se ljudi sve češće pretvaraju servilne sljedbenike marioneta na pojedinim visokim pozicijama, takav karakter arhetipski nalikuje na mitskog varalicu, onog koji remeti mir. I upravo su takvi karakteri oni koji ostaju snažan trag duha svoga vremena.
Mixer jednog imidža: Antonio Salazar – u zagrljaju diktatora
U svojim djelima Neruda je slikovito prikazivao važne događaje dvadesetog stoljeća kroz prizmu strasti kao antipoda samoći, političkih uvjerenja i društvenih okolnosti. Neovisno o tome piše li o životu, ljubavi ili politici, njegov stil je bio jasan i analitičan, a izričaj pristupačan. Neruda je možda najjasnije pokazao kako je politika zapravo dio života, koliko god nam bila mrska, nema života koji politika ne uvjetuje. Direktno i neprikosnoveno. Pjesmama je ohrabrivao, optuživao, razotkrivao, hvalio i poticao. 1971. nagrađen je Nobelovom nagradom za književnost, dvije godine prije smrti.
Svijet je napustio jednako glasno, kako je i živio
Njegovi memoari ‘Priznajem da sam živio’ (1974.) završavaju ogorčenim osvrtom na krvavi državni udar 1973. i bolnim sjećanjem na svojeg prijatelja, predsjednika Salvadora Allendea, koji je zbog državnih nemira izgubio život. Neruda je umro 12 dana nakon tih nemira, a oproštaj s pjesnikom na posljednji počinak pretvorio se u spontani prkos režimu. Dok su vojnici stajali naoružani i gledali, ljudi su uzvikivali “On nije mrtav, nije mrtav! Tek je zaspao! ”
Pablo Neruda je tako svijet napustio jednako glasno, kako je i živio. Jer “lagano umire onaj koji bježi od strasti”, a on nije bio jedan od takvih.