Nema puno dana kada kolektivni zanos i ponos uspiju zasjeniti atmosferu kukanja i traženja dlake tamo gdje ju se inače u frustraciji vlastite neučinkovitosti traži. 5. kolovoza, ali i 29. srpnja to svakako jesu. Na Dan pobjede i domovinske zahvalnosti sva su srca usmjerena prema Kninu bez obzira na to tko se pojavio, a tko nije mogao ili nije htio doći na kninsku tvrđavu gdje, po definiciji funkcije, Predsjednik države u praskozorje Oluje organizira prijem.
Baš nitko nije važniji od ove obljetnice
Danima se ranije raspravlja tko će doći, a tko eskivirati i kakve to poruke nosi. Poruka je vrlo plošna i jednostavna – nedolazak je nekulturan i pokazuje nemoć nadilaženja ega naspram ponosa koji ovaj dan izaziva. S druge strane, suprotno željenom učinku da se domaćinu večeri pokaže da nije važan, signal je upravo suprotan – važniji si od svih jer se ne slažemo na razne načine i nećemo doći. A nitko, baš nitko nije važniji od ove obljetnice.
“Ovo je dan i prigoda kad se treba zaboraviti na sve razmirice i neslaganja i biti zajedno”, rekao je u središnjoj informativnoj emisiji u zemlji, RTL-u Danas, Andrija Jarak. Amadeus medija u svom stavku informativne sinfonije dodao je da su sva tri ministra – obrane, branitelja i unutarnjih poslova – trebala biti u Kninu. I ovaj put novinarski as pokazao je da je uvijek jedan od nas, ljubitelj normalnog, dobrog i kvalitetnog. Zato je jednostavno nenadmašan.
Umjetnici žive dok god žive oni koji o njima i njihovim djelima pričaju
U toj mu je kategoriji pandan za života bio Oliver Dragojević. Sve što se događa u četiri godine koliko nije među nama potvrđuje izreku da umjetnici žive dok god žive oni koji o njima i njihovim djelima pričaju. Olivera se ne zaboravlja, njegove se pjesme pjevaju u svakoj prilici.
Ovogodišnji je koncert Trag u beskraju bio višestruko veselje. Pjevali smo pjesme koje su dio krvotoka, plesali s Nezaboravnim u ritmu života, a mala Vela Luka, biser bisera Korčule, pokazala da je jedino mjesto u kojem tuga preraste u kolektivnu sreću. Te je večeri najvažnije da bude sve kako bi Oliver htio. Kad bi pregrmio činjenicu da je večer samo za njega, htio bi upravo to – pučko veselje i pjesmu do dugo u noć. Htio bi i to da vezivno tkivo te večeri, svojom pojavom, dobrotom oka i veličinom srca bude Duško Ćurlić, odmjerena voditeljska duša.
To bi Oliver htio. A što bi htjeli svi oni koji po društvenim mrežama tvrde da “Oliver zaslužuje puno bolje” i da “ovom događaju ne treba voditelj”, ne znamo. Ne znaju ni oni. Prvaci su u traženju dlake tamo gdje ju se inače u frustraciji vlastite neučinkovitosti traži. Prvima poruka da se slobodno sa svojim milenijskim prijedlozima većim od Olivera jave Prisavlju, njihova produkcija odgovorit će na sve izazove. Drugima, pak, savjet da pronađu davno izgubljenu ruku koja će voditi njih, pa će druga “nepotrebna vođenja” ispasti iz fokusa.
