Katar 2022. neodoljivo podsjeća na Rusiju 2018. i nadanja su nam velika. Viceprvaci smo svijeta i nikome nije svejedno igrati protiv nas. Bivša predsjednica Kolinda Grabar Kitarović i na ovom je prvenstvu najsrčanija navijačica Vatrenih. Sve ono što je nekima prije četiri godine bilo pretjerano, nedolično funkciji koju obnaša i, jednostavno, previše sada izgleda poželjno i lijepo. Zašto? Zato jer je iskreno. I jer je isto i danas. Kolinda Grabar Kitarović u Rusiji, sebi u glavi nije bila predsjednica Republike nego navijačica jedne od najboljih reprezentacija svijeta.
Tu razliku najbolje vidimo ovih dana kad je aktualni stanovnik Pantovčaka potegnuo do Katra bodriti Vatrene kontra Belgije. Fotografija predsjedničkog para koja je obišla internet prikazuje dvoje ljudi koji stavom, odjećom i svim bićem ne žele biti tamo gdje jesu, a tamo su jer ih je funkcija tamo poslala. Za nacionalni, sveti dres, ne navija se u crnom odijelu i crvenom kompletu koji upotpunjava kapa s ukrasima koje je teško smjestiti u bilo koju atmosferu i kontekst. Treba nam razderano grlo, treba nam dres, treba nam ministar financija na prijateljevim ramenima – jer jedino to ima smisla.
View this post on Instagram
Ne samo na stadionu nego i u životu. Jedino ćemo tako vjerovati osobama i u drugim bitnim situacijama. Jamčim da se Zdravku Mariću vjerovalo i zato jer je u Rusiji bio jedan od nas, svakodnevni čovjek promuklog grla i znojnog dresa. Postoje situacije u kojima se jamačno znoji i Zoran Milanović, ali to je rezultat lučenja hormona nelagode, ne one da mu je neugodno zbog vlastitog ponašanja, nego habitusne nelagode što ga je život donio u situaciju da mora biti tu gdje jest. Pažljivijem promatraču to je moglo biti uočljivo već na inauguraciji kad je žmirio u grču, boreći se sam sa sobom. Slične grčeve ima i puk dok sve to promatra.
Predvidivo, očekivano i svaki put sve manje inteligentno
Promatrati platformu Možemo!, koja pod uskličnikom na plakatu aktivistički vlada glavnim gradom, postaje neopisivo predvidivo. Od uskličnika u praksi ništa, ostaju tek tri točkice u nizanju komunikacijskih nespretnosti i nesnalaženja.
Priznajem, ne pijem vodu. Osim onu s mjehurićima. Ako ne šumi ima nezamisliv okus po cijevima i nedefinirani miris koji si nikad nisam želio priuštiti. Poskupljenje zagrebačke vode prvo je najavljeno za pod bor, a kad je Vlada povukla uredbu, povlači se i Tomislav Tomašević. Ponovno nedefinirano jer, što zbog neiskustva, što zbog nepolitičkog mozga ne može predvidjeti koji bi bio mudar sljedeći potez i kako ga komunicirati. Predvidivo, očekivano i svaki put sve manje inteligentno. Možda nisam u Zagrebu i možda ne pijem vodu, ali znam prepoznati tko želi žedne prevesti preko iste. Ne iz zla, nego iz neznanja. Ili jednostavnije – jer Može(mo).